Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

ŽIVOT KAO PROCESIJA

Latice ruža raznosi vjetar.. Amnezirani anđeo pokušava se sjetiti: "Tko sam ja, zašto slijedim kolonu? Pustite me da otvorim tabernakul i zagrizem dušu toga tijela, koje samo posvećena ruka može dotaknuti."

A koja je ruka posvećena do kraja?

Ooo, pokušavam se sjetiti, dopustite mi da priđem tom stolu na kojem zarobljena hostija tek šaptom moli, da je istinski podijele...

''...Blasfemija...'' grakću prazni posvećenici, prljavih ruku pa ni moje nisu čiste, ja sam dijete, koje se igra u blatu pokušavajući posaditi ružu za Onoga koji mi je svijet Istine poklonio, za onoga, koji će mi jednom dozvoliti da sama stvorim vlastiti planet, gdje neće biti klasificiranja i mistificiranja.

Za sada je to samo špekula u mojoj ruci i želja, da postanem svjesni kreator najljepše vizije sukladne sa Izvorom.

Još me ne puštate ka onom zalogaju, koji jedini može vratiti sjećanja, koji jedini vraća na pravi put i tko ste pa sad vi, koji skrušeno brojite zrnca i lamentirate vaš Miserere?

Ja vas ne poznam, a vi ste me othranili kruhom vašim svagdašnjim u nadi da ću konačno potpuno zaboraviti zašto sam ovdje, a sjećanja prilaze stidljivo i još brže nestaju kada se suočim sa njima; ne odustajem od sebe, čujete li vi, koji iza lažnog ogledala pratite svaki moj pokret?

Zapravo, vi ni ne postojite,postojim samo ja i Onaj, koji mi je dao rolu praznog filma u ruke, a sve ostalo je na meni, film se vrti, ali režiser je u gledalištu sam i dorađuje, reže, montira, ubacuje kadrove, uz njega sjedi njegov drugi dio, koji ga hrabri da ne odustane.

Duša blizanac?

Da i ne... Njegov jedini dio koji je osim njega stvaran, sve drugo je samo protok slika koje se mijenjaju, latice odlaze u nebo nošene dahom mojim, koji je jači od svakog vihora kojeg je iznjedrila ova planeta na kojoj mi ne trebaju krila, već samo prisjećanje.

Nisam prah i nisam pepeo, ja sam središte te čarobne ruže, koju kidaju svaki puta na komadiće i bacaju je na tlo ne bi li put do Srca bio oku ljepši, ja sam svjetlo Svjetla i kao takva nemam ništa sa pepelom i prahom, pepeo i prah su naučene lekcije koje žele ubiti ljepotu pobožanstvenja.

Pa, neka bude Svjetlo - u tom čarobnom središtu ruže, zalogaj istinskog tijela, ima okus vječnosti, a prah neka raznesu oni, koji vjeruju da su samo to i ništa više...





Post je objavljen 16.02.2018. u 10:43 sati.