sinoć sam olakćen mirisao noć najdublje što sam mogao jer je
izrazitu mi stvarala olfaktivnu ugodu,
po šumi, po lišću i mokroj zemlji i svačemu i
mislio na razgovor otprije večer-dvije o smrti i energiji koja mijenja formu
volio bih biti pokopan u bio-urnu, da iz pepelnih ostataka ovog mog tijela jednom izraste drvo.
izrazito mi je privlačna ta misao iako onima s kojima sam je podijelio stvara neugodu, ne znam zašto.
i o ljudima koji rijetko njuše, rijetko,
od silnih zadataka i misli
(ne ljubim previše misli, they're neither here nor there)
i kako
intimno pomalo ipak vjerujem u energetski prijenos, a možda i dušu, jer je to wishful,
jer je okusiti ovako nešto ugodno,
prelijepo da bi se iskusilo u samo jednome životu, i to samo gdjekad, slučajno,
ne bi li to bila šteta?
i o životinjama, nekoj lisici koja negdje u blizini možda, na koji kilometar odavde,
hita kroz mokro noćno raslinje a živjet će i mirisati ovaj svijet možda
nekoliko još godina, a možda još samo sat-dva,
osjeća li se ona ugodno u ovakvim noćima?
i o tome kako život i svijet
nisu niti lijepi niti ružni, nego samo jesu.