Tanjin broj sam dobila preporukom.
Nazvavši je, jedva sam čula tihi glas. U prvi tren sam pomislila da mi se javilo neko dijete.
I dalje se nisam mogla načuditi tom plahom glasiću koji mi nikako nije odgovarao udanoj ženi u srednjim godinama, s troje odrasle djece.
Nakon što sam par puta uzvikivala „ Halo! Molim!“ , već pomalo nervozna, pitala sam jel prehlađena pa ju grlo boli te ne može glasnije pričati.
Kaže da ona inače tako priča, ali se malo „poglasni“ kad joj spomenem posao i početak za dva tjedna.
Sve joj odgovara i pristaje pa zadovoljno završavam razgovor riječima da mogu računati na nju i ne tražiti dalje.
Potvrđuje mi.
Došao je dan prije njenog početka rada te nazovem da se dogovorimo gdje ćemo se naći, gdje ću je sačekati.
Opet se neugodno iznenadim jer mi se čini i dalje prehlađena, a obzirom da ja jesam računala samo na nju, nije mi jasno kako će raditi takva.
“Ma sve je u redu, dobro sam“ ,odgovori, ali za mene i dalje neuvjerljivo.
Bezvoljno, tiho, utučeno, nikako kao čovjek koji je dobio priliku za raditi.
„Ma ne , odgovara, Ja sam uvijek tako tiha, osim kad se naljutim.“
Naš pvi susret na željezničkom kolodvoru izgledao je kao susret dvoje ljudi koji su se već sreli.
Stisak ruke, ali nije mi promakao i trzaj glavom unaprijed, kao namjera za poljubac i zagrljaj.
Imam već takvih iskustava iz kojih sam naučila da ljudi koji me prvi put ljube, pri odlasku me obično pljuju.
Tako da, ne vjerujem u te usiljene poljupce, a ove iz srca dajem rado.
Počela je raditi. Vrijedna, uredna i poštena, ali jako, jako tiha.
Žena u četrdeset i osmoj godini, iz male sredine iz koje nema priliku često otići, došla je u moje malo, pitomo, ali moderno mjesto, istih takvih ljudi.
Jedan dan sam našla vremena pa smo izašle na kavu. Njene plahe, ali iskrene oči, zapostavljeni i jako loši zubi, odavali su osobu koja je sebi na zadnjem mjestu.
Ne moram se truditi da budem ono što jesam, ali zahvalna sam svojim roditeljima i životu koju me učinio ovakvom pa nikada ne degradiram ljude po ničemu.
Odnos šefica i zaposlenik kod mene ne postoji, u smislu da patim od titule i ponižavam nekoga.
Dapače, i sama sam svašta prošla i promijenila puno šefova, a posebno mi je drago na te odnose koji su ostali prijateljski nakon puno godina.
Takve odnose i ja danas gradim, iako se moraju znati zadaci i poslovi za koje smo plaćeni.
Ukratko mi je preletila život i ja njoj pa sam joj dala neke smjernice u pozitivnom razmišljanju kako da si oboji život od tih sivih oblaka.
Slušala me i gledala u čudu, nije razmišljala na taj način, ali joj se svidjelo što čuje.
Nažalost, počela je kiksati u poslu, bez obzira na njenu dušu djeteta .
Dala sam joj priliku, ali ona je sama u suzama odustala i rekla da nema smisla, da ona nije za to. Bilo mi je žao, pogotovo što plače, ali poštivala sam njenu želju i rastale smo se.
Nakon par mjeseci, život nas je opet spojio, donesle smo odluku da će probati ponovno.
Ja sam bila sretna zbog nje što je skupila hrabrosti, odvažila se i pokušala izazvati sebe i svoje mogućnosti.
Ide sve nekako svojim tokom, ali mi se muž jedan dan povjeri kako je zeznula pa joj je ukazao. Tanja je kao jedno malo, nesigurno dijete.
Nazvala sam je, sumnjajući da plače. Utješila sam je, objasnila da to nije strašno i da se događa, a muža poslala da je zagrli.
Znala sam da će to sve izliječiti. Ona je dijete koje nije bilo grljeno.
Srce mi se slama koliko je nesretne djece, nesretnih ljudi odgojenih bez ljubavi, podrške, zagrljaja, lijepe riječi.
Ono što nisi imao, nedostaje ti cijeli život.
Opet sam ju zvala na kavu, pričala polako i jasno vračajući se u njeno djetinjstvo ,naslučujući traume koje će izlaziti.
I daljni tok života i odrastanja, odabira supružnika, uloge žrtve.
Strašno!
Tanju je tukao otac kad je bila dijete, kasnije je mislila da je normalno da izabere takvog muža i dok sam joj objašnjavala o naučenim obrascima i traumama koje nosi,
osvještavajući joj bol kojom se hrani, srce mi se lomilo kad je priznala da ju je maltretirao i rođeni brat.
Dok sam joj dizala glavu i moral, navlačila osmijeh na lice, jačala samopouzdanje, osjećala sam se neopisivo sretno.
„TI vrijediš, Tanja , govorila sam joj. Ne bi bila ovdje i ne bi se rodila da to nisi zaslužila. Nisi rođena za patnju. Prestani biti žrtva u svojoj glavi, podigni je, podigni sebe. Uživaj u životu.
Zaslužila si biti sretna. Kao i mi svi. Sve što radiš vrijedi. Sve ima smisla."
Gledala me sa smješkom i zahvalom u tim dječjim očima.
Kaže mi da je doživjela čudo. Da je već ovo što joj pričam čudo jer joj to nikada nitko nije rekao.
Vratile smo se svaka svom poslu, ali pri rastanku, pogledale i snažno zagrlile, sa suzama u očima.
Ja sretna jer sam spasila jednu dušu, a ona jer je upoznala novu sebe- onu koja vrijedi.
Prvo, za sebe. Ali to do sada nije znala.
I zove me jučer Tanja, na slobodnim danima je. Vidim njen broj, ali glas ne prepoznajem.
Kao da je malo preglasna. Haha, šalim se! Baš je onakva kakva treba biti.
Glasna da čuje samu sebe i da ju drugi čuju.
Pitam je što radi, pretpostavljajući da ju u svojoj njivi ili titra oko muža i odrasle djece.
„Evo me u gradu. Pita muž gdje ću, a ja mu flegma kažem da idem prošetat i odmarati. Kako si ono rekla ime pisca one knjige?“
Ma joooj, što da kažem? Svako moje osvještavanje, donosi i novu sreću nekome iz mog života.
I kako da ne budeš sretan!
Post je objavljen 14.05.2015. u 10:20 sati.