Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ggirry2

Marketing

Sara Gruen: Hotel na uglu gorkog i slatkog



Henry je mladi kinez rođen u americi koji dočekuje napad na pearl harbourg kao učenik, jedini kinez u školi za amerikance. rasna pripadnost je sasvim dovoljna da mu na dnevnoj razini njegovi frendovi priređuju muku i gade odlazak u školu. Tradiocionalno nastrojen otac želi od sina stvoriti amerikanca, a od sina-amerikanca želi stvoriti tradiocionalnog kineza.
dnevna maltretiranja odlaze u drugi plan kad u školu stigne drugi pripadnik iste rase, japanka Keiko. Nevolja ih bliži i njih dvoje počinju izgrađivati jedno toplo, drago, vrlo privrženo prijateljstvo.
problemi (pravi problemi) nastaju kad američka vlada odluči sve japance u sad-u deložirati i preseliti u logore. da bi dokazali amerikanizam i domoljublje (prema stars&stripes) fascinira mirnoća i dobrovoljnost tih ljudi da žive u neljudskim uvjetima. s druge strane, promatramo tako poznatu neljudskost domaćina koji ih bestidno pljuju i pljačkaju ono što iza njih ostaje. o tempora o mores! bljak.
i sad kreće onaj dirljjivi dio priče. henry navršava 13 godina (da, da 13) i kreće kontra svojem ocu, koji mrzi sve što je japansko i kreće ka svojoj dragoj prijateljici a možemo slobodno reći i svojoj prvoj ljubavi. Ovdje priča postaje pomalo (pa i poveliko) srcedrapateljna, vrlo bliska nekom petparačkom ljubiću s kioska... ali ne smeta, knedla u grlu stoji a priču gutate dalje.
inače, priču autorica paralelno vodi u dva vremena, ondašnjem i današnjem, henry klinac i henry skoro-pa-djedica.
a završetak dira u srce .......

p.s.
moram poslušati tog oskara holdena



Prva rečenica:
"Stari Henry Lee stajao je kao ukopan u vrevi ispred Hotela Panama."

Posljednja rečenica:
"- Ureshii desu – tiho je rekao Henry."

Zanimljivi citati:
«Henry je gutnuo slinu i uhvatio dah te više nije bio svjestan podrumske prašine koja mu je škakljala nos i nadraživala oči. Više nije osjećao suhoću.Dodirnuo je crte na listu papira i osjetio trag olovke, teksturu razmazanoga grafita koji je dočaravao svjetlo i sjenu. Uzeo je malu crtanku iz ruku svojega sina i okrenuo stranicu. Na njoj su bili isprešani cvjetovi trešnje, stari i osušeni, smeđi i krhki. Komadići nečega što je nekoć bilo tako živo.
Godine su bile nemilosrdne.»


«Henry je odahnuo i sjeo na stari sanduk. Kao i toliko toga što je želio u životu, i ovo je bilo oštećeno. Nesavršeno, poput njegova oca, braka, života. Ali nije ga bilo briga, samo je to htio. Nešto što će mu pružiti nadu, i to je i pronašao. Nije bilo važno u kakvom je stanju.»


«Odavno je već naučio: u obitelji nije najvažnije savršenstvo.»


2Henry je gledao i čekao dok nije ugledao prekrasnu vitku djevojku kako hoda po blatnjavoj stazi u izblijedjeloj žutoj haljini, crvenim kaljačama prekrivenim blatom i u smeđoj kabanici. Stala je s druge strane ograde, a nasmiješeno lice, blijedo od trovanja hranom, bilo je uokvireno hladnim metalom i oštrom žicom. Zatočena leptirica. Henrv se nasmiješio i polagano uzdahnuo.
— Sanjala sam te prošli tjedan — rekla je Keiko, izgledajući zadovoljno i sretno, ali i pomalo zbunjeno. I dalje mislim, daje ovo samo san.»


«Njihov rastanak bio je služben. Nakon što ju je odlučio pustiti (za njezino dobro, podsjetio se), držao se na pristojnoj udaljenosti, da im ne bi još dodatno otežao. Ona je bila njegova najbolja prijateljica. U stvari, i više od prijateljice. Puno više. Ubijala ga je pomisao da odlazi, ali pomisao na to da joj kaže što stvarno osjeća i onda da gleda kako odlazi bila je više nego što je njegovo malo srce moglo podnijeti.
Umjesto toga, rastali su se tako što joj je mahnuo i nasmiješio joj se. Čak se nisu ni zagrlili. Ona je sklonila pogled i nadlanicom obrisala oči. Postupio je najbolje što je mogao, zar ne? Njegov je otacjednom rekao da najteži izbor u životu nije između dobrog i lošeg, nego između onoga što je ispravno i onoga što je najbolje. A najbolje je bilo pustiti je. Henry je to i učinio.»


«Suznih očiju, brišući rukavom pokislo lice, Henry ju je kroz ogradu uhvatio za ruke te su se privili jedno uz drugo, posve blizu. Ruke su mu skliznule do njezinih dlanova koji su bili tako nevjerojatno topli, unatoč kiši. Kroz mali otvor na bodljikavoj žici priljubili su glave, a Henry joj je bio tako blizu, da je gotovo mogao osjetiti njezine trepavice kad bi trepnula. Njihova blizina štitila im je lica od kiše koja im se uz obraze slijevala u ovratnike.»


Post je objavljen 08.05.2015. u 18:39 sati.