Prohladna večer, zvijezda nevraćenih
iznad Van Gogohovih – čempresa i sela.
Jesen proljeće obljubila,
tek luna dobroćudna, baršunastim morem nebeskim detektivski,
družbenice svoje traži.
Iznad mene samo grivne krošnja, sa sonatama zeleno fićukavim,
šaputavim,treperavim, latice,snijegom nalik, otresa,
Uz mene svijetiljke vrištave,s plesom noćnih buba hipnotizirane,
A ja malešna-najveća, mikro-makro svemira žitelj,
hodim rupičastim asvaltom, u ljubičastim patikama s žutim pertlama,
Cilj mi jasan i njemu hitam,
Vjetar mi pratitelj, nedrag, usta mi kosom puni,
vjeđe prašinom zatvara, uspravnom biti, mi brani,pognutom naprijed,stopala korijenjem sputava i molim ga, ponizno, malenkosti svoje velike svjesna:
- Vjetre, pusti me, da svom domu dođem,neslomljena,topla,ljudski vrijedna!-
- Briga me -ja sam vjetrio i dok su roditelji tvoji samo želja roditelja svojih bili, pušem i sad kad se toliko trudiš dići ispod zvijezda i kad ih nema, i kovitlat ću i kad od tebe ni sjene,ni odraza, ni koraka, ni pomisli ne ostane, jer ja sam i jučer i danas i sutra, a ti?-
- Ja? Sve sam i ništa, univerzum sam i atom,pepeo i kometni sjaj, ja sam putnica, dio sam svega i sve je dio mene i ovdje sam sam samo na proputovanju, suputnik mi budi!-
Smiri se,vjetrušina pradavna, povratnik iz budućnostu, zamisli se-
krošnja utihnulih, svjetiljki odhipnotiziranih,latica prizemljenih, patika mi nanovo, lakih.
odkorijnovanih i zaurla-
- Pustit ću te, al znaj, mogu te propuhat, mogu te otpuhat,mogu s tobom kao s paučinom,jer ja
sam vječnost i beskraj, a ti, prašina vlastitom obmanom stijena, ti si samo sad!
Jesam li ..............
Post je objavljen 06.05.2015. u 20:31 sati.