Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bloodeeleeshte

Marketing

(Ne)pristojan život

Prije koji dan u 102. godini umro je akademik Vladmir Ibler, najstariji čovjek kojeg sam osobno poznavao, što i nije sama po sebi neka fascinantna činjenica. Ono zbog čega je poznanstvo s njime bilo životno vrijedno iskustvo jest njegova osobnost.
Pustimo na stranu čak i zaslužene zasluge i titule i doprinos međunarodnopravnoj znanosti, stvarna i opipljiva djela njegova uma koje je ostavio našoj općoj dobrobiti.
Koliko god se možda razlikovali u svakom pogledu, koliko god se bilo tko u općim vrijednosnim stajalištima razlikovao od tog jedinstvenog čovjeka, nije spadao, nije jednostavno mogao spadati, u kategoriju ljudi koje, po izlizanom klišeu, "možete ili jako simpatizirati ili jako mrziti". Njega ste isključivo i samo mogli jako simpatizirati. I ostati njime razoružani.

Izvor: http://www.ipress.hr/gallery/albums/userpics/vi~4.jpg

Kada čovjek i nakon doživljene stote godine širi nepopravljivi optimizam, lucidnost i ljudima nudi samo svoje vedro lice, kada ga u tim godinama ujutro sretnete i dok zlovoljni od nedovoljno kave teturate kroz magloviti početak dana, a netko šest desetljeća stariji od vas već zadovoljno trlja ruke i tjera vas da nabacite širok osmijeh na lice - to je poseban čovjek.
Kad vas netko, nemjerljivo nakrcaniji godinama i titulama na koje odmahuje rukom, ta, i u stotoj godini žustra i zainteresirana pojava, zadrži na cesti umjesto vi njega, samo da podijeli s vama čašicu razgovora koliko god vremena bilo za to, dapače uz ogradu kako vas "ne bi štel zamarati", onda se na neki, mnoge načine osjećate privilegirano.

Nije samo do zadnjeg daha pisao, do zadnjeg daha je i aktivno sudjelovao, putovao na konferencije i pregovore, makar samo da bude tamo, vječno zainteresiran, vječno u pogonu, vječni prof. Ibler. S nepodnošljivom lakoćom i elegancijom postojanja. Cijepljen od nepotrebnih konkvencija i, iako živahno hodajuća Moderna Povijest Hrvatske, nije meni i drugima jednom rekao kako je možda čak i malo "nepristojno tak dugo živeti".
I kako se sjeća(!) kada je umrlo Nj. Vel. Franjo Josip dok je bil mali dečec i kak su svi, uključujući i njegovu omu, govorili "da je umrl u dobokoj starosti od 86 godina" i da mu onda ja objasnim, parafraziram, "kaj su onda ove moje godine, nego nepristojne".
Ne bih ulazio jesu li za njega te godine koje je nosio na leđima poput pera (tako je izgledalo) možda i bile teret, no nama koji smo ga na bilo koji način poznavali, one su bile blagoslov.

Jedini je čovjek kojeg sam poznavao koji je uživo, face to face, vidio Punišu Račića, u zatvoru nakon pucanjave u kraljevinskoj Skupštini.
Koji mi je rekao kako je "bil sused s Lolom Ribarom, ali je bil prebalav da se družim s njime, ja sam vam se družil s njegovim bracekom".
Koji je stvarao međunarodne konvencije i ugovore, a onda o njima predavao.
Koji je s jednakom lakoćom, optimizmom i vjerom u ono dobro u ljudima preživio i Austro-Ugarsku i Kraljevinu i NDH i SRH i SFRJ i u modernoj RH još stigao ostaviti stvaran kreativni trag.
Koji je na pragu svog IX desetljeća ministru vanjskih poslova Slovenije koji mu je za vrijeme jednih od graničnih pregovora u šali priprijetio kako im stvara probleme i da ne znaju što bi s njime, odgovorio, parafraziram po svom labavom sjećanju i njegovom pričanju, sa "nemrete me tak lako vloviti koliko još mogu bežati".
Koji je cca 1937(!) za vrijeme službovanja kao sudskog pristava na jednom dalmatinskom otoku zadužio službenog magarca za očevide, i s jednakim entuzijazmom za pravnu struku 78 godina poslije propitkivao što se korisnog može iskopati na internetu.
Koji je održao nizove nekrologa kolegama i ljudima desetljećima mlađim od njega i pri tom nikada nije izgubio smisao za šalu.
Koji je poznavao Kissingera, bio na inaguracijama američkih predsjednika, nakon čega bi negdje 60-ih (!) godina prošlog tisućljeća vozeći se jednom u avionu iz SAD pomislio kako je već toliko star da mu je ovo vjerojatno jedna od zadnjih vožnji u avionu cerek

Bio je beskonačna bujica povijestica kojima je demistificirao povijest kao takvu, ali kojima je demistificirao i sebe samog. I koji me uvijek, bez da smo ja ili on bili svjesni da podučava, učio samo jednome - kako je od svega najvažniji Čovjek. I ono samo i isključivo dobro koje svakom pojedincu Čovjek ostavlja iza sebe, a tek onda bi se i po prirodi stvari to trebalo preliti i na opći populus.

Izgledom i sveukupnim učinkom, stvarni Učitelj Yoda u hrvatskoj verziji, usudio bih se reći poboljšanoj od originalnog Yode.
Njega je čak i ovaj posljednji put koji moramo svi proći onako dječački interesirao, gotovo da bih mogao reći da je jedva čekao da zadovolji i tu konačnu znatiželju.
Vjerujem da se i tamo neće razočarati. Razočaranje životom ili bilo čime, koje često hvata svakog od nas, jednostavno nije bilo njegov "cup of tea".
Gotovo sam siguran da će svakog tko poslije njega dođe Gore, prvo pitati kak smo prošli na Arbitraži sa slovencima.

Žao mi je što nemam više zajedničkih fotki, no evo ga izrezanog iz jedne, s trademark licem koje uvijek zainteresirano propitkuje, kakvog ću ga i pamtiti:
Pokoj duši, vidimo se jednog dana, profesore!





Post je objavljen 04.05.2015. u 10:05 sati.