Uvijek me dohvati neka nostalgija na nimalo zanimljivim mjestima i ne odolim da bar koji redak ne zapišem.
Rano je jutro, gotovo da se osjećam kao onih dana kada sam još radila samo sada više nije tu moja već generacija koju znam od rođenja. Gledam ih i pomislim kako se sve nevjerojatno promijenilo. Onda, za mog radnog vijeka, mi bismo čekajući prijevoz razgovarali o svemu i svačemu. Ponekad je bilo onih važnih razgovora o događanjima u ulici; tko se rodio, tko odselio, tko rastao, kada će susjedin sin u vojsku. Ljutili smo se što vrtić nikako da proradi, a čekali smo samo koji mjesec, a ne godinama, pa je i to bila jutarnja tema. Posebna su tema bili dođoši, oni koji su ili kao podstanari ili kao novi vlasnici doselili u ulicu. O građevinskim radovima, cijenama materijala, majstorima koje se i onda čekalo kao posebno važne u životu, nikad kraja nije bilo. Ono što nismo spominjali bili su krediti jer njih smo mogli uzeti, mogli smo ih vraćati i bilo je normalno da sve kreditima gradimo. Gledam danas ove moje mlade susjede koji zahvaljujući roditeljima imaju krov nad glavom kako su šutke svatko u svom svijetu sa svojim mobitelom bez potrebe da razgovaraju. Jedni već ranim jutrom tipkaju bez prestanka i dok čekaju, i u autobusu, i tipkajući ulaze u tramvaje. Drugi imaju slušalice u ušima i zadubljeni u glazbu pogledom u svom svijetu ne primjećuju one koji s njima na stanici čekaju. Danas imamo društvene mreže, ali u tim mrežama nitko ni s kim više ne razgovara. Dostignuće vrhunskog razgovora je „lajkanje“. Hoće li se i dalje gubiti čovjeku najvažnije, govor? Mobitel je postao važniji od prijatelja, od obitelji, gotovo kao svetinja. Tehnika nam je važna, olakšava život na jednoj strani, ali bilo bi sjajno kada nam ne bi na drugoj strani krala.
Post je objavljen 04.05.2015. u 08:48 sati.