Danas je trostruki praznik, 1.svibanj ( tko radi sretan mu, tko ne radi, jebga i sam sam taka već tri godine- bemti moje diplome), Bljesak ( ma ono, bilo pa prošlo i tko Vas jebe) i Josip radnik. E sad, u mom gradu nema besplatnog graha, nema karanfila, nema zastava, mimohoda, nema ama baš ništa što bi nagovijestilo da smo bili na prvoj liniji " fronte, a i na blogu -hr - o tome ni trc-mrc. Imam potrebu, zahvaljujući mojim prijateljima koji su nas pozvali ne samo na druženje i roštilj, nego empatično pružajući i vezu, jer ja sam "bez beze", jer sam i bez struje, bez obzira što je to Javno dobro i što je Ustavni sud i Zakon rekao drugačije, al tko još od "velikih monopolista i guzonjinih sinova" mari za to, jer Zakoni su za nas "male" a uhljebi i tako žive na nekom nama nepoznatom planetu, pa "car Dušan" eto za njih reko drugačije.
Hoću s vama podijeliti, moja sjećanja na Bljesak. Dan prije( 20 godina od toga), moja kći je imala prvu pričest, sve smo obavili po PS, 70 ljudi nahranili u našem dvorištu ( nema više - bančurine- oteto prokleto- istinski vjerujem u to) spakovali i "uniformama"- našim braniteljima na prvoj liniji.Sutradan, zvuk opće opasnosti u pasju zoru, ja budim supruga, njemu ništ nije jasno onakvom bunovnom, tko-što , velim naši su krenuli, ajd kupi djecu idemo u podrum mojih roditelja- on jedno dijete. ja drugo. Prekrasan sunčan dan i moj sin veli ( četiri godine, rodio se u podrumu, ljubim moju "spomenicu") kakva opće opasnost pa sunce sije, zašto se ne mogu ići igrati van- ja - ajde smiri se- ići ćemo sutra, sad naši pucaju- on - ak naši pucaju zašto smo mi u podrumu? Uglavnom, moj suprug već tad HRVI ( 91 zaradio ranjavanje, dok je troje njegovih suboraca poginululo - jedan maloljetnik) bio je ko na iglama, oboje djece se uhvatilo za njegove noge i nisu ga puštali van. Granate zuje- vam - tam, mi odbrojavamo, ajd za razliku od 91. više naših neg njihovih i tad, u večer, saznajemo da je suprugov otac, djed moje djece i moj svekar - ranjen.I to najteže,vozio je bicikli i granata ga je
našla.
Poanta svega ovoga - moj svekar nikad, sad je već pokojni, nije ostvario status civilne žrtve. Moj suprug već tri godine ne radi,ma ni Gandi mu nije do koljena, nema mirovinu nit je ikad išta "koristio"od silnih beneficija braniteljskih, za istinu ima 153 kn za invalidnost na zaštićićenom računu, a ja žena. majka, kraljica- e ja sam posebna sorta - prvo dijete- devet mjesci na porodiljnom jer smo "crkavali" od gladi, drugo dijete (ono hahaha 91.) nisam ni imala porodiljnii jer sam do zadnjeg dana, pod granatama, radila u firmi u stečaju, da bi 92. došla u svoju bivšu firmu pitati direktora jel mogu ( tad se išlo okolo) s njihovim kamionima u Zgb, posjetiti supruga u bolnici- i nije me primio, mislivši, valjda,i da ga hoću pitati za posao.Taj moj bivši direktor prošao je Golgotu, sin mu se ubio, što ne želim ni najljućem neprijatelju
.Moju djecu ja sam odškolovala uz sva odricanja (, nit dječijeg ikad, nit bilo čeg drugoga) i dal ima gorčine u meni: NE, ja i moji preživjet ćemo i živjet jer smo LJUDI.
Onaj 21 gram sve nas određuje dal ćemo biti ljudi il stvorovi! I sve Vlaste i Vlade mogu bit maćehe, al ja svoju domovinu ljubim,- i moja djeca u kojoj god državi živjela znaju -Slavonce moš istjetar iz Slavonije ( ma sad, zahvaljući svoj državotvornoj brizi odu i sami) al Slavoniju iz njih nikad!!
Sve su se Vlaste i Vlade ogriješile o moju Slavoniju, al neka,, bećari smo i bećaruše i kerimo se,i ponosni smo i znate što mi smo - Sunčevi ratnici!
Post je objavljen 01.05.2015. u 23:03 sati.