KAO DIJETE RAZIGRANO
Razmišljam jutros, zorom ranom još za mračka, kako bi valjalo krenuti bilo kuda. Odmaknuti se od buđenja istih muka, istih pitanja. Odmaknuti se od same sebe, ali ništa nije moguće jer i tamo negdje ostaje ono nutarnje isto, jednako. Pa iako je tako, želja ili nagon bježanja gotovo vapi i zove, i moli, i zapovijeda, i traži nemoguće. Jedini bijeg kojim uvijek uspijem makar na kratko ostaviti trenutke ovog sada je tamo u moju Slavoniju ravnu, u selo moje ušoreno. Više se ne čudim kako mir pronalazim dok bestjelesno lutam onim ulicama mog djetinjstva, moje mladosti, ne sadašnjim. Današnje ulice više nisu moje jer neki su drugi ljudi došli, neki drugi jezik govore i pjesme se više tamo ne čuju kao u mladosti mojoj. Onda, dok još bijah zanesena mirisima božura i jorgovana, dok je rosa umivala pomlad u bašćama našim slavonskim, onda je život šaputao o ljepoti jutra, o danu što zasjat će suncem, o nedjeljnom ručku mirisnom i štrudlima sa sirom vrućim i rumenim. Miris mi se taj širi, Bože mili kao lepeza širi se kućom slavonskom malom kao da ga mama sada iz rola vadi. I dok jutros gledam ove vrtove zelene ispod mog prozora ja sam tamo, u Slavoniji, tek dijete razigrano, sretno što pobjeglo je makar na trenutak od istine dana.
25.04.2015.
Post je objavljen 25.04.2015. u 07:07 sati.