Mahovina na samom zraku dostojanstveno upire pogled prema vrscima onih oblaka, tamo gdje male ovcice razigrano preskacu preko zlacanih zraka koje vijore kroz ovu mekocu mirisa u zraku....
Laganim dodirom vjetra zaskripale su grane svih divova u ovoj novoj postavi kazalista. Svaka zelena boja svakog lista krasi drugaciji model s drugacijom bojom i drugacijim ritmom naklona publici.
Kroz sve te kustrave i samozatajne divove, probijaju se mali razdanci, poput malih pijuna u sahu, nakrivljuju svoje zelene glavice i hvataju se za slamku sunca...
Prolazim i dodirujem taj tako poznat, a tako nepoznat put do samog ponora vrata, koja pozivaju na udisaj mirisa lisca, oblacka i samog sunca...
Poput kazalisnog lutka, opijena, krecem po toj stazi i laganim korakom, kao mahovina krocim da bih osjetila zivost boja i miris lijeka pod imenom proljece ....
Post je objavljen 24.04.2015. u 19:25 sati.