Večer u Zagrebu opija kao da se namirisala iza ušiju; evokativno mladalački djetinjasto.
Kaplje, u jedanaest navečer, gotovo kasnoproljetna kiša
ona koja luči srsi ugode a
u samo par dana izbivanja, sve su se krošnje u parku iza prozora popunile; doživljavam to kao nagli zeleni paravan.
Dobrodošlo skučenje vizure.
Lišće pod kišom.
Posuta trunjem cesta.
Intimnost.
Uvijek sam dezorijentiran nakon puta.
Odsustvo težišta uvijek blago uznemiruje
i neopisivo ushićuje.
Post je objavljen 17.04.2015. u 22:38 sati.