Marketing
Misterij Velikog četvrtka: SVEMOGUĆI A PONIZNI BOG - U KOMADIĆU KRUHA
Taj bliski Bog hoda s ljudima, prolazi zemljom čineći samo dobro. Hrani ih svojom blizinom, umnoženim kruhom i drugim čudesima, polako im otkriva svoju božansku narav, govori o tajnama vjere koje ni njegovi najbliži prijatelji ne mogu do kraja razumijeti. A oni koji su se od početka postavili ko njegovi neprijatelji u tvrdoći svoga srca smišljaše način kako da ga se zauvijek riješe. Njegove su riječi uznemiravale njihovu savjest, osuđivale njihova ponašanja i bivale ko mač kojim se borio za njihove duše... Ali nisu ga htjeli čuti, obratiti se i pokajati. Nisu se htjeli mijenjati jer ta promjena - košta. Nekog novca, nekog položaja, nekog moći, časti, vlasti, nekog naviknutosti na jedan ustaljeni način života... Nisu mu htjeli biti – prijatelji. Na žalost. Na vječnu žalost.
No bilo je i onih koji su mu bili – prijatelji. Sam ih je izabrao. Nisu oni izabrali Njega (usp Iv 15,16) Ne što bi ih stvarno trebao kao da ne bi mogao bez njih, nego jer je izabrao - da ih treba. Izabire njih dvanaest kako bi preko njih nastavio ono što je sam započeo. Crkvu. Zajednicu koja će biti sastavljena od slabih i neukih ljudi. Zajednicu koja će danomice pridruživati spašenike (usp...) I ne bez razloga 12. Nekoć je Izrael – odabrani Božji narod – bio sastavljen od 12 plemena (nastalih od 12 Jakovljevih sinova), a sada je Novi Božji narod – Crkva, koja je otvorena - ne tek Izraelu nego - svim ljudima širom svijeta, koji god povjeruju u Isusa, obrate se i krste. I opet – ne izabire neke posebno obdarene ljude, školovane, stručne, elokventne... Bira ''malo stado'' (usp.). Među njima opet, bira jednog koji ga je u svojoj slabosti tri put zatajio - da pase ovce njegove, da ostalima bude vođa i Stijena.
I došao je dan da se oprosti od svojih prijatelja. Došla je i ta posljednja večer. Posljednja večera. Vrijeme za rastanak. Isus je zato došao. Da se preda. Došao je Njegov čas. No u svojoj ljubavi smišlja način kako da zauvijek ostane sa svojim prijateljima, s onima koji žele njegovo prijateljstvo. I to tako da se blagdan židovske Pashe pretvara u euharistiju – Isusov božanski izum ljubavi koja se dariva u potpunosti. Opet u malenosti i neznatnosti. A opet – tu nije nešto, nego Netko. Ne želi im ostaviti nešto što će ih podsjećati na Njega (kao što euharistiju shvaćaju protestanti npr.) nego želi stvarno ostaviti – samoga sebe. Ne kaže ''ovo kao da je moje tijelo... '' već kaže ''Ovo JE moje tijelo.. ''
Svojim odabranima ostavlja u zadatak: ''Ovo činite meni na spomen!'' I oni to čine. I oni shvaćaju što je Isus mislio kad je rekao to što je rekao. Tko je bolje od apostola mogao shvatiti Isusove riječi?!? Apostoli su shvatili da je Isus mislio na stvarnu (!!!) prisutnost u pričesti. A istina je jedna. Ili Isus je u pričesti ili nije. Ne može biti da i je i nije. Može zvučat ne ekumenski i ne tolerantno reći: ''zar je Marthin Luther koji je živio u 16. st. mogao bolje shvatiti od apostola što je to Isus učinio na Posljednjoj večeri...??? '' No, zaista... zapitajmo se: Danas je pravi dan da se zapitamo - što je to Isus učinio na Posljednjoj večeri?!
A i primjer nam je ostavio. U oholoj ljudskoj naravi je da se ne želi priginjati pred drugim, učiniti se manjim i ponizno služiti... A On čini baš to kad im pere noge. ''Primjer sam vam dao da i vi činite kao ja... '' ''Volite jedni druge kao što sam ja volio vas''...
...
NAZVAO IH JE PRIJATELJIMA! Njih – svoje apostole. Kao što i danas želi nazvati one koji u Njegovo ime dijele sakramente i koji su pozvani posvećivati narod, kao što i danas želi nazvati – SVEĆENIKE. Oni su ti koji su na poseban način pozvani na duboko prijateljstvo s Njim. No koliko svećeici danas uistinu s ljubavlju žive svoje svećeničko zvanje... ? Koliko se u to zvanje umješala mlakost, dosada, suobličavanje sa ovim svijetom, materijalizam, karijerizam, udobnost, uljuljanost u neku sigurnost, opravdavanje nekih grešnih ponašanja, ... izdaja apostolskog nauka... ? Čujem neki dan da se među Njemačkim ''katoličkim'' propovjednicima izgubila npr. i vjera u Presveto Trojstvo... Obistinjuje li se u naše vrijeme ono što je sveti Pavao pisao u poslanici Timoteju: ''Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima''
Neki dan, pred Cvjetnicu, na taj citat nas je podsjetio i voditelj duhovne obnove za vjeroučitelje (na temu ''PRAVOVJERJE'') i upitao nas je: ''Jeste li svjesni da i vi možete izgubiti vjeru? – kao što i mi svećenici možemo izgubiti vjeru!?'' ... Vaši vjeroučenici vide na vama vjerujete li u ono što govorite ili imaju dojam da im navještate samo zato jer je to vaš posao za koji dobivate plaću. I vi ste odgovorni za vjeru tolike djece!
Nekog čovika se dojmio govor nadbiskupa Ante Jurića.
- A što Vas se NAJVIŠE DOJMILO? - upita ga netko...
- Pa najviše me se dojmilo to što on VIRUJE U BOGA! ...
Eto, pa pitamo se zar to ne bi tribalo bit nešto normalno za sve nas???
- osobito pastire i vjeroučitelje - Zašto se to na nama ne može vidjeti ...
to da - vjerujemo u Boga...? "
I vjeroučitelji, ako žive dosljedno su trn u oku svojoj okolini. Sama njihova prisutnost smeta. Da mogu izbacili bi vas iz škole. I u tom pogledu, vama je teže nego svećenicima, jer oni ako i izgube posao osigurani su, imaju hranu i krov nad glavom, a vi nemate ništa osigurano. Nekad je obitelj i mogla živjeti od jedne ''obiteljske'' plaće. Danas je to teško. I pritisci su sve veći. No Bog nas je stavio u ovo vrijeme da u ovom vremenu svjedočimo životom ono u što vjerujemo. Uzmite za primjer sabornike koji su spremni izdati vjeru samo zato da ostanu na položaju i izglašavaju zakone protivne Božjem zakonu čime pokazuju da ih se u stvari ne bi smjelo pripustiti na svetu pričest, jer su otpali od vjere. Među mnogim današnjim njemačkim propovjednicima – izgubila se vjera u Presveto Trojstvo. Pitamo se – što je onda ostalo od katolicizma? Sjetite se vremena u kojem je samo kardinal John Fisher ostao vjeran... pa mu je odsječena glava... I danas nam je potrebna hrabrost... Prisjetite se prognanih kršćana iz Mosula. Oni su imali tri opcije: Ili će prijeći na islam, ili će biti ubijeni, ili će otići iz grada. Otišli su... U jednoj školi je među učenicima provedena anketa – ''što biste vi napravili da vas se prisiljava da prijeđete na islam?'' I većina bi ih prešla na islam. Zanimljivo je da i mi sebi postavimo to pitanje: Što bismo mi napravili...? Bi li otpali od vjere... I danas nam je potrebna hrabrost. .. Ali i radost svjedočenja... I dok se govori o ekumenizmu – (pokretu za jedinstvo kršćana) – to zajedništvo nedostaje i među nama katolicima. Da cijenimo više ono što je kod institucija priznatih od strane Crkve – dobro... Nitko nije savršen, ali je važno truditi se oko dobra. I svetost na koju smo svi pozvani ne sastoji se u nekim izvanrednim darovima. Svetost mora biti dostupna svima. Nije Bog svima dao izvanredne darove... kao levitacija ili bilokacija i sl... Nije to mjerilo svetosti. Svetost postižemo i obavljanjem svojih svakodnevnih dužnosti...
.....
Navela sam ovdje samo malo dio govora, po sjećanju... Više na: str.kateh.ureda
...
Danas je, evo, Veliki četvrtak, a to je i Dan SVEĆENIKA. Nazvao ih je prijateljima. Njih koji su, kao i apostoli puni mana i slabosti. Pa, molimo za njih, osobito danas... da budu hrabri u navještanju Istine. Budimo svjesni da i svećenici mogu – izgubiti vjeru i svoje svećeničke dužnosti samo 'odrađivati' kao što se neki posao odrađuje. Nije danas lako biti katolički svećenik. Biti vjeran Bogu i svojim zavjetima. Nekad se upitamo: što je danas ostalo od čistoće... od poslušnosti... od redovničkog siromaštva? Nije lako ostati vjero-dostojan, čist, istinoljubiv, nepokolebljiv, vjeran, skroman, ponizan, ... I nije nikad bilo lako, ako je netko odlučio u svom pozivu živjeti – sveto. Zato se valjda rijetki i odazivaju. ''Žetva je velika, al radnika je malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju''
Ako svećenika nema – ni sakramenata nema. Bez svećenika - ni euharistije nema.
Danas je i dan EUHARISTIJE. Dan kad je Isus svojim prijateljima ostavio izum po kojem će ostati s njima a to je – dar euharistije tj. pričeti.
...
Imala sam neki dan sastaviti jedno razmišljanje za treću postaju križnog puta, na duhovnoj obnovi za vjeroučitelje. Budući da se dobrim djelom tiče upravo EUHARISTIJE ostavljam to ovdje zapisano.:
...
Isuse, tvoj umor je postao tako velik i križ tako težak da padaš od iznemoglosti. Okrutni ljudi koji te okružuju udaraju te i vuku za odjeću koja se zalijepila za rane. I dok razmatramo tvoj ponizni lik usred onih koji ti se rugaju, želimo biti tvoji prijatelji, suputnici i supatnici. Prihvati našu molitvu kao naknadu za bol koju si osjećao zbog napuštenosti od strane onih koji su se nazivali tvojima, pa su te ipak napustili.
Daj nam Gospodine svoga svetoga Duha, da nikad zbog straha pred ljudima ne napustimo Tebe ni Tvoj sveti nauk.
Isuse, Ti si Bog koji sve može, a ipak si htio pasti pred noge nama grešnicima. Ne shvaćamo tu ludost Tvoje Ljubavi. Htio si ispasti kao posljednji i najbjedniji od svih. Dragovoljno si prihvatio ta poniženja. Radi nas. Da iskupiš grijehe oholosti i nas privučeš sebi svojim primjerom malenosti. Ti ne odustaješ od malenosti - ni danas – prisutan na svetim misama širom svijeta. Ne odustaješ od ludosti koja je ljudima ne shvatljiva. I padaš s čistih Nebeskih visina da bi dotaknuo našu prljavu zemlju.
Daj da na toj Kalvariji prisutnoj na svetoj misi budemo oni koji će te primiti čista srca, pa da osnaženi Tobom ne zaziremo od puteva poniženja, od KRIŽA. Daj da se u tim trenucima sjetimo i da si rekao: ''Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!''. I kad nas okruži duh ovog svijeta koji odasvud dovikuje: ''Odreci se svoga križa! Pođi lakšim putem! Pođi putem uživanja, uspjeha, moći, slave... !'' ne dopusti da nas iskušenja pobjede. Ne daj da se odjelimo od Tebe. Ne daj da se odjelimo ni od malenosti koja je Tebi mila i bez koje ne možemo ući u tvoje Kraljevstvo.
Ti si se u svakom trenutku klanjao Očevoj volji. I ovaj pad na zemlju bio je jedan poklonstveni čin Očevoj volji. Daj da i mi mognemo s Tobom govoriti češće: ''Oče, neka bude volja Tvoja, a ne moja'' – a osobito u trenucima naših padova, naših nemoći, slabosti, poniženja... Tvoja volja zapravo je - naša radost! A radosti nema ako se odjelimo od Tvoje volje i krenemo nekim svojim putevima, putevima uspjeha i priznanja...
I dok u molitvi gledamo Tebe, našeg Boga, kako posrćeš i padaš, pritisnut težinom križa, molimo Te za sve grešnike koji su daleko od Tebe da ih Tvoja milost dotakne pa da se vrate na Put Dobra. Molimo Te i za sve one koji će ovih dana posjetiti ispovjedaonice. Daj da to padanje na koljena ne bude bez kajanja, bez želje za popravkom, bez iskrenog pomirenja s Tobom i bližnjima. Molimo Te i za nas, koji druge učimo, jer i sami toliko puta odgađamo ispovijedi i teško nam je priznati da smo jadni i grešni. A baš smo takvi. I baš takve nas trebaš. Jer Tvoja je radost da budeš – naš Spasitelj.
... (vjeroučitelji; križni put; duhovna obnova.)
...
Post je objavljen 02.04.2015. u 12:35 sati.