Pregled posta

Kako se opredjeljuju hrvatski birači

Ovo sam prvo objavio na forum.hr, u topicu "Istraživanja javnog mnijenja i izborne analize". Prenosim bez izmjena. Samo sam dodao slikicu, za zabavu.

Kako pisah, unatoč tome što se često zapletemo u sukobe i natezanja, siguran sam da nam je svima ovdje u interesu poboljšati svoje znanje o istraživanjima javnoga mnjenja, te o analizama izbora i političkog opredjeljivanja općenito.

Zbog bezinteresne želje za znanjem, ali i zbog naših interesa kao građana, da bolje funkcionira proces demokratskog dogovaranja i odlučivanja (deliberacija).

To je težak zadatak, ne samo za laike, nego i za znanstvenike. Društvene znanosti, naravno, nisu egzaktne. Koriste se neke kvantitativne metode, često sofisticirane (osobito statistička obrada - regresivna i faktorska analiza), pa se može stvoriti pogrešan utisak i čak samozavaravanje o egzaktnosti.

Nedostatak egzaktnih kriterija međutim nipošto ne znači da nikakvih kriterija nema.

Tek ovih dana pročitao sam jedan rad, objavljen još 2000., koji analizira podatke dobivene istraživanjem javnoga mnjenja u rujnu 1998.. To je produbljeno znanstveno istraživanje, mnogo složenije od onih rutinskih anketa s nekoliko pitanja (za koga biste glasali, koju ocjenu zaslužuje vlada itd.). Iako je bilo davno, mislim da je i danas korisno pročitati.

Goran Milas: "Razlozi nedosljednosti: tko i zašto mijenja glasačku odluku?", Društvena istraživanja, god 9. (2000), br. 4-5 (48-49), str. 473-395.

Laik ne može shvatiti sve detalje objašnjenja, ali bitne nalaze istraživanja može se razumjeti.

Važno je pročitati prvi dio, u kojem se navode teškoće takvih istraživanja i opreznost koja je potrebna u provođenju ankete, obradi rezultata i izvođenju zaključaka. U drugom dijelu, analiziraju se odgovori ispitanika i izvode neki zaključci, uz potrebnu opreznost.

(Naravno, moguć je stav "svi lažu". Taj stav po mom sudu nije produktivan, jer blokira volju za naporom, da se stekne spoznaja. Ako svi naprosto lažu, onda se naravno ne treba truditi oko analize i oko spoznaje.)

U anketi, ljude se pitalo za koga bi glasali da su izbori sada, te za koga su glasali na izborima za Sabor 1995.. Zatim su analizirane skupine birača i traženo postoje li neke zajedničke odlike među onima koji su ostali vjerni četirima značajnim strankama (HDZ, SDP, HSLS i HSS) i onima koji su promijenili izbor.

Anketa je bila provedena u rujnu 1998.. U to je vrijeme bilo jasno da popularnost HDZ-a znatno pada (loša ekonomska situacija, slom bankarskog sustava, izoliranost u svijetu), a politički je značajno to, što je u kolovozu bio objavljen koalicijski sporazum Račan-Budiša. (Vidi o tome članak Marina Čulića, 23.8.1999.)

Koliko se sjećam toga vremana, bilo je to prilično iznenađenje, te smo mnogi sumnjali, hoće li se koalicija održati do izbora. Ankete su pokazale da birači odobravaju tu koaliciju, jer je ona dobivala više glasova, nego SDP i HSLS pojedinačno. (Kasnije koalicije, do danas, nisu pokazale pozitivnu sinergiju.) Koalicija je trijumfirala na izborima 2000. g.. Raspala se sredinom 2002., za što su na izborima godinu i pol kasnije birači mnogo žešće kaznili HSLS nego SDP.

Anketa iz rujna 1998. je pokazala pad HDZ-a i znatan rast SDP-a. Po ukupno izraženim namjerama glasanja, SDP je bio blizu HDZ-a te oko dvaput jači od HSLS-a i HSS-a, koji su bili izjednačeni. Ugrubo, desni, lijevi i središnji blok dobivali su po trećinu glasova.

Gotovo polovica od onih, koji su odgovorili, promijenila je svoj izbor u odnosu na onaj iz 1995.. Još je važnije da je skoro 30% prekoračilo granice tri tadašnja politička bloka.

Kako su se mijenjala opredjeljenja 1998. u odnosu na 1995.? Od onih, koji su 1995. dali glas HDZ-u, samo 51% je reklo da bi opet glasalo za HDZ. 8% je prešlo SDP-u, 8% HSS-u, 6% HSLS-u i 4% HSP-u.

Međutim, zanimljivo je da su najmanje dosljedni bili oni koji su 1995. glasali za HSLS. Samo 35% je reklo da bi ponovo glasalo za HSLS,a 35% za SDP!

Istraživanje je pokazalo veliki uspon SDP-a. Čak 86% onih, koji su 1995. glasali za SDP, rekli su da će to ponoviti. Da namjeravaju glasati za SDP, reklo je i 35% nekadašnjih glasača HSLS-a, 15% HSS-a i 8% HDZ-a.

(Sjećajući se tih vremena, mogu dodati da je tendencija rasta SDP-a bila vidljiva i na izborima za Županijski dom Sabora 1997, te pogotovo na predsjedničkim izborima iste godine, gdje je Zdravko Tomac, kao kandidat SDP-a, dobio više glasova od Vlade Gotovca, kojeg je osim HSLS-a podržao i niz drugih stranaka.)

U tom usponu SDP-a, mogle su se uočiti dvije tendencije u suprotnom smjeru, kad se gledaju ideološka i pragmatična dimenzija.

Birači su počeli više percipirati SDP kao stranku centra nego ljevice, ali s druge strane, prepoznavali su je kao stranku skloniju radikalnim promjenama.

Ljudi su mijenjali opredjeljenje između blokova prvenstveno na osnovu percepcije trenutnih društvenih problema, a ne ideologije. Opredjeljivali su se za stranku za koju su mislili da najbolje može riješiti probleme. To se vidjelo npr. kod onih, koji su 1995.-1998. svoju naklonost prenijeli od HSLS-a na SDP. Oni su imali izrazito nepovoljno mišljenje o tadašnjoj vlasti; Račanov SDP su smatrali vjerodostojnijom alternativom od Budišinog HSLS-a.

Nešto više su bili nedosljedni (tj. mijenjali izbor 1995.-1998.) stariji birači od mlađih i slabije obrazovani od obrazovanijih, ali razlika je mala. Ljudi s višom naobrazbom i ljudi u gradovima više su se opredjeljivali za SDP i HSLS, a slabije obrazovani i oni na selu za HDZ i HSLS. Među onima koji su okrenuli leđa HDZ-u, oni s manjom naobrazbom više su se okretali HSS-u, a oni s višom naobrazbom SDP-u i HSLS-u, ali ni te razlike nisu velike.

S druge strane, materijalni status i prihodi nisu važni u opredjeljivanju. Stranke se nisu profilirale kao zaštitnice interesa određenih društvenih kategorija. Ne samo HDZ, nego i druge stranke, imale su odlike i slijedile strategiju političkog pokreta, koji se obraćaju svim slojevima stanovništva, a ne fokusiraju se na preferirane skupine i manje brinu o konzistentnosti programa.

Ipak se može vidjeti da se dio biračkoga djela opredjeljuje sukladno svome društvenom položaju, a dio pragmatički, prema postojećim problemima a ne idoološki.

Dio birača ostaje vjeran svome izboru stranke ili mijenjaju izbor unutar istoga bloka, ali znatan dio spremno prelazi te granice, a pritom se ponašaju pragmatički, a ne ideološki: ako su nezadovoljni postojećom vladom, traže alternativu.

Koliko vidim, u diskusijama na Svemrežju mnogi sudionici prave grešku, jer su sami čvrsto i strasno pozicionirani unutar ovoga ili onoga bloka, pa ne prihvaćaju činjenicu, da velik broj ljudi nije takav. Oni se kolebaju od izbora do izbora, te zapravo njihova naklonost odlučuje tko će dobiti izbore.

Mislim da mnogo toga vrijedi i danas. U odnosu na 2000., povećala se polarizacija na dvije vodeće stranke. HSLS je otišao na marginu, HSS je bitno oslabio, HNS je prvo jačao a zatim opet oslabio, IDS je zadržao svoju prevlast u Istri.

Na parlamentarnim izborima 2000., 2003., 2007. i 2011., HDZ i SDP dobivali su između 23% i 35% glasova (ako procijenimo njihov udio kad su nastupali u koalicijama), a nijedna treća stranka (pa ni koalicija) nije došla do 10%.

Tko će osvojiti većinu u Saboru ovisilo je ne samo o fluktuaciji dijela birača, nego i o predizbornim i poslijeizbornim koalicijskim angažmanima (odluka HSS-a da koalira sa HDZ-om 2007.; zajednička lista Kukuriku koalicije 2011., koja je uvjerljovo pobjedila, a zapravo je dobila manje glasova, nego što su četiri stranke koalicije zajedno dobile, nastupajući svaka posebno, 2007.!).

Slabljenje HSLS-a, HSS-a i HNS-a dovelo je do isčezavanja centra kao posebnog bloka, za razliku od situacije 1998. i 2000.. Na izborima 2000. centar su činili HSLS te koalicija HSS-a, HNS-a, IDS-a, LS-a i ASH ("Porečka skupina"). Oni su ukupno osvajali oko 30% glasova (ako se HSLS-u uračuna trećina glasova tadašnje koalicije SDP/HSLS). Danas nema ništa slično.

Birači su nakon 2000. vrlo malo tražili "treću opciju", izvan dva dominantna bloka. Osobito slabo je to bilo izraženo 2007., kad je ekonomska situacija bila dobra, a znatno smanjene ideološke tenzije iz početka 2000-ih.

Glasači su godine 2007. oprostili HDZ-u lov na Gotovinu idr., što pokazuje spomenuti nalaz da ideologija nije tako važna kako se nekad može učiniti. Vlada Ive Sanadera, nasuprot njegovoj retorici iz oporbe, nastavila je glavne streteške smjernice prethodne koalicijske vlade (suradnja sa ICTY, približavanje EU i NATO-u, pozitivan odnos prema srpskoj manjini).

U doba krize, 2011., treće snage nešto rastu, ali rezultat je skroman - samo 14 mandata (šest HDSSB, šest laburisti i dva lista Ivana Grubišića).

OK, prekidam ovdje. Nadam se da je bar nekim čitateljima ovo bilo zanimljivo i korisno.

Post je objavljen 30.03.2015. u 14:30 sati.