Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/elle-woods-gone-brunette

Marketing

Žena kulturnjača

Sinoć sam se otišla kulturno uzdignut.
Naime, život mi se zadnjih godinu I kusur pretvorio u kvartašenje I posao. Kavu pijem u kvartu ispred zgrade. Psa šetam po plažama u kvartu. One malo bolje kave s curama I frendovima, za koje obučeš Diesel traperice umjesto Zarinih s rasprodaje, kosu upristojiš šamponom za suho pranje u spreju I nacrtaš lice, također pijem u širem kvartovskom radijusu, u rasponu od Boxa do Egoista.
Čak se I družim sa starcima. Točnije šlepam se tati na ručak. A oni žive u kvartu, ulicu iznad.
I odjeću pretežno kupujem u kvartu – dok sjedim u kafiću istovremeno online shoppingiram.

Osim subotom. Subotom se nekako iskoordiniram s N, rodicom J, V I usputnim satelitima, I onda sjedim ispred Froa na Rivi. Jer kakva je to subota ako u podne nisi bila na Rivi u najboljoj glamuroznoj bundici od čistokrvnog kineskog poliestera, friško nafrizirana, s mat ružem na usnama, I ako te nije uslikala Sonja Dvornik. Jer ako te nije Sonja Dvornik uslikala u podne na Rivi u najboljem izdanju, ako te nije objavila na svojoj Fejs stranici, I ako ti hrpa kujetina s kojima izmjenjuješ zračne kisiće subotom na štekatu ispod slike nije iskomentirala kako si in baš lipa I kako si in baš njihova lipotica, onda je krajnje vrijeme za postavljanje nekih ključnih egzistencijalnih pitanja tipa: tko sam ja, gdje idem, koji je smisao mog postojanja na ovom svijetu… I, naravno, ono najvažnije: postojim li ja uopće ili sam samo svoj vlastiti privid I iluzija, budući da objektiv Sonje Dvornik nije uhvatio moju materijalnu pojavu?

Ali Riva subotom, u fejk krznu ili kaputiću u kojem cvokoćem ali je tako fensi I upecala sam ga na Asosu na finalnoj 70% rasprodaji plus kod za 15% dodatnog sniženja, jednostavno nije dovoljna.
Jer ja sam društveno biće I cura iz grada, I jednostavno mi fali.
A fali mi I biti okružena nekim ljudima svojih godina.
I ženama svojih godina.
A da nisu vječno iste.
Jer ja sam, htjela to ili ne, sad već žena u srednjim godinama. Još malo I 38. Ok, ne osjećam se tako. Ali možda bih morala. Zato jer se tu I tamo osjećam pomalo neprilično kad u 11 navečer u New Balance hipsterskim tenisicama, pod izlikom izvođenja psa na kakanje, pušim joint s kvartovskim dvadesetogodišnjacima na dječjem igralištu I uz Azru igram na karte u kvartovskoj birtiji. Ili u drugom, malo boljem kvartovskom kafiću, lakiram nokte s kvartašicama.
Osim toga, ispala sam iz nekog kulturnog đira. Čak je I moja najbolja frendica s faksa, gotička buržujska princeza u koži I crnini, evoluirala u finu gradsku gospođu u polusalonkama iz Aledone, koja pohodi kulturne evente na kojima se druže pretežno žene, a koji su primjereni srednjoj ženskoj dobi.
A ja sam toliko lijena I neorganizirana, zaostala u primjerenom dobnom razvoju, I tako neprimjerena, da se već mjesecima dogovaram s društvom da napokon odemo pogledat barem to Čudoo u Poskokovoj Dragi, I nikako da odvučem dupe u kazalište. Kao da je HNK u najmanju ruku u Cisti Provo, a ne 25 minuta pješačenja od… pa, kvarta.
Al ja navečer 3 puta tjedno moram vježbat, a ako ne vježbam vodim psa van, kuham za sutra, a onda je Crna Ruža, pa životna uloga Sanje Vejnović, Navy CIS, Castle, Mentalist… Pa opet pas van… I hrpa Fejsbuka. Uostalom, kojeg vraga imam ić u HNK kad imam 5 dana u tjednu Milana Štrljića na tv-u, a on je bio intendant, pa to dođe ko da sam zapravo otišla u kazalište…

Ali onda sam odlučila da je dosta I da ne može to tako. Jer ja sam kulturna žena u srednjim godinama, I moram prirodno težit svome jatu.

A usput je I Sapunerija (Rustika) rekla da ima jedna super monodrama Autorice, na kojoj ima nekog kupusa u riječi, a bogami I u djelu, jer će Autorica imat I kupus koji zapravo nije kupus nego je sapun koji izgleda identično kao kupus, a još je I na Osmi Mart I bit će hrpa žena, sve redom totalno kulturne I prožete samom kulturom I raznim oblicima umjetnosti do kosti. A bit će I nekih lokalnih blogerica, a sramota je da znam uživo pola kontinentalne cool blogerske liste, a ove lokalne ne znam nikako. Pa sam odlučila da ja jednostavno moram biti tamo jer moram vidit kako neke blogerice izgledaju uživo I da li sam ih dobro zamislila.

I tako smo se na Osmi Mart navečer ja I Sapunerija zaputile u Luxora. Koji je na Peristilu. A na kojem sam ja doživila kulturološki šok. Inače preko Peristila brzinski protrčim, isključivo ako subotom prije kave isprid Froa moram svratit do Calzedonije, Diesela ili Karle (do Replaya ili Michal Negrin idem s Rive I priko Pjace. A u Zaru tek nakon kave). A Peristil su očistili I sredili ima … užasno puno vremena. Sammo što mi sad izgleda nekako neprirodno bijelo. Neprirodno ko Istra s onim svojim pretjeranim zelenilom tako blizu obale. Mislim, ne može u Splitu nešto bit tako bijelo I čisto, osim novog shopping malla na periferiji, a ni ti shopping mallovi nikad nisu bijeli nego pretežno žuti I pokriveni onim nekim predimenzioniranim wc pločicama zbog kojih izgledaju ko kontejneri za azilante.
Čak su I sa zgrade di je banka skinuli skele koje su tamo bile, ono… od prvog mandata SDP-a.

A ja sam na samom ulasku u Luxora posumnjala u svoje kulturnjačke kapacitete.
Naime, prava žena kulturnjača vjerovatno zna da, ako na vratima piše da su automatizirana, onda nema smisla potezat, navlačit I pokušavat zatvorit ista dok stoji ispred njih, jer dok stoji ispred njih ona se ne mogu zatvorit automatski, a bogami ni na silu.

A unutra je bilo tek nekoliko žena kulturnjača (još se nisu sve skupile), ali I Marčelina I Gustirna. I to me izneredilo malo. Jer sam ja nekako mislila da bi Marčelina morala imat tamnosmeđu do crnu kosu a ne plavu, I neku opaku kulturnjačku geometrijsku frizuru žene od pera, možda glatki asimetrični bob, a Gustirnu sam zamišljala kao nježnu ženicu tamnoblond do medene kose. Ali bolje da nisu. Ne bi im stajalo.

Nakon toga su došle žene kulturnjače I Autorica. Baš se Luxor lijepo napunio žena. A sve onakve kakve sam ja zamislila, I kako sam ja zamislila da bih u ovim godinama morala izgledati. Pretežno u srednjim I nešto malo zrelijim godinama. Lijepe I njegovane gospođe. Pretežno plave, uz pokoju rijetku tamnu, I jednu jedinu crvenu glavu. I to kako plave… Bog te mazo, ko da sam na setu za 50 nijansi L’Oreala! Osjećala sam se I endemski I nekulturno, mislim da sam jedina u Luxoru imala boju čokolade na glavi!
I fino kulturno odjevene. U svim oblicima I veličinama. Pretežno Marella, jedan Max Mara Weekend kaput od prije dvije sezone, nešto odjeće iz onog skupog dućana za malo oblije gospođe na Peristilu, I razna neka druga kulturna odjeća čiju marku nisam prepoznala ali je bila onako baš… kulturna. S dugim kaputima, bijelim košuljama, tamnim pristojnim haljinama, nešto stvarno ružnih klasičnih hlača, izborom različitih plahtrastih pokrivala za tijelo, I tako to. Dosta kvalitetnih cipela višeg srednjeg cjenovnog razreda ali prestrašnog oblika. I jedna jedina Chanel 2.55 – ica, ali nešto mi nije leglo kod nje… Koliko je kulturno nosit preko ramena lažnu torbu s potpisom? I to klasik!!! Madame Coco bi se vjerovatno omitarila krila u modnom Raju da vidi takvu blasfemiju! U tako kulturnoj atmosferi!!!
I kako onda da se ne osjećam neprilično u svom krajnjem dometu elegancije za kvartovski kafić?! Zar sam toliko ogrezila u nekulturu I kvart da sam zaboravila da idem na kulturu među žene kulturnjače, I da odjeća u kojoj sam se cijelo popodne nakon ručka izležavala na kauču između mame I tate I gledala TLC vjerovatno nije primjerena odlasku na kulturu I infiltraciji među žene kulturnjače? A koja se sastojala od karirane Zarine košulje u sivim tonovima, sive dolčevite (iz Lidla!), ukletih crnih Zara traperica iz Pakla (jer su koštale samo 75 kuna na rasprodaji, I fantastično mi stoje, ali imaju supermoć da privuku svaku dlaku, mrvicu I konac u radijusu od 500 metara, I zbok kojih u torbi nosim kolut boston trake za depiliranje smeća) I Uggsice od ponijeve dlake s maskirnim uzorkom!
Žena kulturnjača ne nosi Uggsice. Ona nosi polučizmice na vezanje ili udobne polusalonke!!! Umjesto karirane nosi neutralnu košulju. Bez dolčevite ispod. Dolčevitu, ako nosi, nosi bez košulje. Eventualno s kardiganićem preko! Možda I nekim finim kulturnim šalom oko vrata!
A ako nije umotana u neutralne slojeve, onda izgleda veličanstveno ekscentrično kao Autorica.

Autorica je izvela svoju malu monodramu koja mi je skroz dobro legla I koja mi se svidila. Ali ok, autoricu sam već tu I tamo čitala (pretežno u novinama), I znam da je dobra autorica.
Ono što me fasciniralo kod autorice je njena ljepota.
Lijepa I pametna žena. U ekscentričnom outfitu. I neuobičajene frizure. Egzotična I lijepa kao Frida Kahlo, samo puno ljepša, I nakon intervencije s dva paketa hladnog voska iz DM-a. Da se ne bi krivo razumili, meni je Frida Kahlo bila prelijepa. Ali ono, u mislima bih zblurala I retuširala portret I pretopila je u Salmu Hayek. U ulozi Fride Kahlo. Prije lijepljenja umjetne monoobrve I brčina. To je jače od mene. Ne mogu sebi pomoć. Kad vidim Bjork, na primjer, instiktivno se mašim za torbu I pipam pincetu.

I tako sam odslušala monodramu izrazito lijepe I talentirane žene, a nakon toga je Sapunerija rezala I dijelila svoje predivne sapune. Izašla sam vani pušiti, tagirala se na Fejsu da svi znaju gdje sam I s kim sam I što radim, I kako sam kulturno evoluirala, I kako I ja imam život I radim zanimljive I dobi primjerene stvari, još se malo podružila I otišla doma.

Doma sam na WhatsAppu provjerila kad je moj poludečko bio zadnji put online, prošpijunirala Nezakonitog na društvenim mrežama (još je single I trenutačno negdje između Malezije I Kine), najela se kikiriki maslaca s čokoladom I srušila se u krevet.

Bivanje ženom kulturnjačom je naporno.
Pogotovo ako nisam ništa alkoholno pila. A nisam jer sam u sebi imala 800 miligrama ibuprofena I 1,6 miligrama bromazepama. Kultura ne ublažava PMS.
Zaspala sam s mislima kako bi bilo lijepo da I ja mogu biti tako nekako prirodno žena kulturnjača kao Autorica. I tako lijepa. I u svom životu imati tako zanimljive muškarce I zanimljive ljude.
Barem su zvučali zanimljivo iz njenih usta.
Moji su tako dosadni. Jednolično-predvidivi kliše. Daj mi visokog managera ili poduzetnika u tamnom automobilu njemačke proizvodnje, po mogućnosti totalno sjebanog I s napornim teretom iz prošlosti, bez smisla za kulturu, I ja sam gotova. I po mogućnosti s manjkom manira a viškom testosterona I kolesterola.

Stvarno je naporno bit žena kulturnjača. Mislim da ja to ne mogu bit.
Ali mi se sviđa bit malo okružena ženama kulturnjačama.
Mislim da ću ovo ponovit.
Ako me budu htjele.

Post je objavljen 09.03.2015. u 22:47 sati.