Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/samohranamajka

Marketing

Dobra volja ili kako smo propustili ideju za hrvatski turistički slogan…

Meni je svakako vijest dana: „'Samo smo se na marginama dotakli plaćanja poreza na jedan dio gospodarskih aktivnosti koje Crkva obavlja i tu je jasna poruka kardinala da su oni voljni participirati u plaćanju poreza sukladno pozitivnim zakonskim propisima', rekao je Lalovac naglašavajući da nema nikakvog dodatnog poreza za Katoličku crkvu.“ (Ne znam jel' da stavim link ili ne. Mislim da neću, vjerujte, citat je.)

Ukratko, kako to već biva u RH, u izbornoj godini i razdoblju koje joj prethodi, država kao da počne nalikovati feniksu koji se vrtoglavo samozapaljuje do fašničkijanskog pepela i zatim uskrsava, i tako to traje, eto, i do godine zelene ovce po kineskom kalendaru, koja sada i astrološki gledano može biti strizana i dalje jerbo je nakon svih ovih godinica svoje naizgledne samostalnosti – zelena.

Dobra volja (lat. bona fides) je, rekla bih, važan kulturološki i civilizacijski pojam i nije se za čuditi da je ugrađen i u službene religije (neke). Jedino njoj možemo zahvaliti naš dosadašnji opstanak kao vrste.

Dobra volja se, prema napisima glavnostrujaških internetskih portala, očituje i u tome što je, tako bar prema uočavanju novinara s portala „Jutarnjeg“, državna televizija podijeljena na lijevi i desni kanal i zasada dva između. Dobro je i to što postoji dobra volja za pluralizmom.

Bilo je zanimljivo jučer na Mreži TV slušati i gledati jednog od rodonačelnika, a zatim i odmetnika od HDZ-a, isključenika iz bivše KPJ, Josipa Manolića. Višestruko zanimljivo, ne samo zbog pitanja i knjige zbog koje će se, navodno, mnogi uzlovoljiti, a možda će se i odavanjem mala fide vidjeti otkuda ta malenost hrvatskih duša. Zanimljiv je bio njegov apel na istraživačko novinarstvo. Najzanimljiviji je bio njegov komentar na ocjenu toga da će štete od posjete Rusiji u ovo vrijeme imati hrvatski narod, jer da, parafraziram, najviše trpi narod, i u ratu i u miru.

Ključno pitanje koje je provlačio kroz cijelu emisiju bilo je na čemu će se hrvatski narod ujediniti. Paralela je to s ciljem koji je bio jasno definiran 1990. godine – samostalnom RH. Za sada se narod ujedinio jedino na tome da je brak ustavna zajednica muškarca i žene, onako kako je to već prošlo u ustav.

Od početka je, kaže, bilo protivnika pomirbe, a Hrvati su kao srdelice uspješno progutali mreže bacane izvana (kao što to i povijest pokazuje u brojnim navratima) i u tom dijelu zagrizli mamac i uspjelo im je, još jednom u povijesti, za razliku od Slovaka prošli tjedan (to su oni što su se mirno dezintegrilali od Češke), još jednom podijeliti naciju. Pokazali su volju. Dobru.

Za to vrijeme prvi puta sam se istinski sjetila nesvrstanih. Danas toga nema. Nema da se ne svrstaš. Ili si za, ili si protiv. Nema nijansi sive. Ni kao pojedinac, ni kao država/nacija. Ako lajkaš, ne valja jer ispada da lajkaš baš sve izrečeno. Ako ne lajkaš, opet ne valja jer ne lajkaš. Like je postao sinonim za potpuno se slažem. Kao što je i feminizam u nekih postao sinonim za slobodu izbora. Kao što je postulat o preferenciji postao zakon – zakon ulice i revanšizma. Na tragu tome mi je i ono Crkvino: voljni smo. Više nismo uvrijeđeni. Satira nije uvreda nego je istina. Love više nema. Šlus fertig. Fajrunt. Netko je odnio šalu. I uvredu. Čudan neki svat.

Zamislite si samo, joj, danas sam baš voljan i dovoljno sam neuvrijeđen platiti porez. A zakoni su nam takvi da ne more bit onoga koji je bez grijeha po pitanju poreza, eto, i Crkva je to nekako sama priznala. Porez i Istočni grijeh. Svi smo mi Charlie. Eto, možda je to trebao biti novi hrvatski turistički slogan za ovu sezonu: Charlie Hebdo, Charlie Manson, Charlie Chaplin, Charlie Hieronymus Pace, Charlie Brown, Charlie Rainbow, you name it.

Ili možda: „Croatia – a country where your Charlie awaits you!“ (u pozadini mjehurići od Čarlija, domaćeg sredstva za pranje posuđa). „Hrvatska – puna Čar(o)lija!“, pa mjuza iz jingla „Danas pere Ča-rli, ha-haa…“ (A onda dođe poreznik sa službenom iskaznicom na kojoj je otisnuto: „Da nas pere Čarli“, onako u duhu administrativnog jezika i tumačenja, k'o u zdravici).
Jasno, nema sumnje da će se svi mainstream Hrvati i dalje prati u dobrovoljčeku, što god to kome značilo, zavisno od preferencija. Le, pi'me, pi'me, pi'me… Le pi'me, dok se daaaaaaa… Le pi'me rujnog vincaaa dok čaša ima dna… (Kad sam bila dijete ženskog roda, pitala sam se zakaj pjevaju na francuskom, tako mi se ta napitnica činila nekako otmjenom: l(schwa) píme.)
(Tu je moja potraga za napitnicom zastala za sljedećim doista iznimnim uratkom, i slikom i riječima, i pjesmom - Zapitnica...

...pa s tim u vezi, od vijesti iz inozemstva, dojmio mi se proboj ISIL-a do egipatskih Kopta. Kakve to veze ima s Hrvatskom? Pa tako, eto već su na vratima Egipta, još malo pa će i u Libiju, pa u Tunis, a Tunis je svojedobno planirano odredište malo siromašnijih umirovljenika iz Švicarske, a nedavno se pisalo i o tome kako sad hrvatska obala zapinje za oko wannabi umirovljenicima iz inozemstva. Već vidim u magli vesele inozemne umirovljenike u zemlji slogana joy of life, još ako su voljni platiti porez i ne vrijeđati se! Za očekivati je da će neki od njih, iako su mirovine zaslužili radom u inozemstvu (doslovce, nisu čak ni iz EU), ipak imati neke tegobe za koje će THC biti pravi odgovor. Onaj prirodni, genetski nemodificirani. Budućnost nam je svijetla i puna života, doduše u nekom malo drukčijem obliku, ali to se zove evolucija. Druga je stvar što crno-bijeli Hrvat katolik misli da je joy samo stvar mladosti i ljepote, e, ali ne smi to kazat!

Pa sad, netko je već skladao operetu „Princ-študent“, koja se odvija u mitskom Čarlijevstvu, u doba zelenih ovaca. Unatoč svojoj voljnosti, nisam uspjela ne zapaziti da je opereta postavljena 1924., godine u kojoj je Hitler bio (blago) kažnjen za pokušaj puča. (Govor obrane...).

Daklem, princ-študent: Trink, trink...

Post je objavljen 19.02.2015. u 19:36 sati.