Onokad palim komp pa u dosadi surfam, čini mi se kao da tamo živi svijet pun nezadovoljnih cvilidreta, koji samo traže bilokoji razlog za nezadovoljstvo, žalovanje, negodovanje, jadikovanje, zapomaganje, i štogod napraviš uvijek se nađe čopor gladnih kritičara, koji, naravno, znaju sve najbolje, nakraju mi ostane i meni samo taj neki okus nezadovoljstva, jer svijet je sve pun nekih krivih ljudi na pravim mjestima, koji rade krive stvari, a oko njih, sve drugi sve znaju sve bolje, i sve je tako nepravedno i naopačke postavljeno.
Nije nimalo nepravedno što su svi ti kritičari u teškoj besposlici, jer da nisu, ne bi imali vremena toliko žalovati i jadikovati i zapomagati i još to objavljivati svijetu, zaboravljajući na sva ta tehnološka čuda koja nam uopće dozvoljavaju da svoja sranja objavljujemo svijetu, a da pritom ne moramo ni pidžamu skinuti sa sebe. A imamo i hranu i grijanje, i neke grickalice pored tastature, jer da nemamo, ne bi mogli tako samozadovoljno i bahato srati i pametovati, bavili bi se onda ozbiljnijim problemima, bavili bi se sami sobom, možda...
U ljudskoj je prirodi, to, gledanje preko plota i uspoređivanje, beskrajno uspoređivanje, motiviranje natjecanjem. I sav napredak civilizacije samo je podređen tom udovoljavanju ljudskoj prirodi i potrebama...
Nisam zadovoljna. Imam lagodniji život od svih svojih predaka, ne moram ništa, ni spavati u ledenoj sobi, ni ustajati prije zore, ni odlazit na polje, ni kopat krumpire, ni rađati djecu, ni nositi drva i hladnu vodu na glavi, sve mi je pri ruci, sve mi je dostupno, ni za što se ne moram potruditi, izgleda da ni ta lagodnost ne pogoduje ljudskoj prirodi. Izopačuje je. Izopačava.
I stalno taj neki nemir.
Izgleda da se ipak mora čovjekoliko biće namučiti e da bi našlo svoj mir.
Redovno patim od nesanice kad idem na posao sjedeći u nekom prometalu.
Spavam kao beba kad se na posao vozim biciklom, a poslije posla, dvaput tjedno, barem, pretrčim desetak km, vani, na svježem zraku.
Čini se da je lako izaći sa svojim nemirom na kratke staze. Treba samo natjerati tijelo da teško radi na duge staze. Onda mi ostane samo umorna jedna ljuštura, koja jedino čezne za snom i odmorom.
Zasluženim odmorom.
Problem je s onim vremenom nedoumice kada nisam dovoljno umorna da bih odmarala, a ni dovoljno odmorna da bih stvarala. Pa onda tako tupo blejim u statuse i razmišljanja vječito nezadovoljnih drugih ljudi, koji samo čekaju vdjet neki tuđi pokret e da bi imali na što lajat. Problem je taj što onda moje nezadovoljstvno samom sobom jednostavno procvjeta.
Najgore je i kad se zapletem u razmišljanja o prošlosti i o tome kako se doživljaj prošlosti kroz vrijeme mijenja, i lošim mi se čini što, konačno, u potpunosti razumijem onu mudrost o tome kako bi krasno bilo imati ovu pamet, a onu mladost.
Ne želim razumjeti te šablonske mudrosti.
Žellim ih razbiti u komadiće.
Kao i onu o nerazumijevanju među generacijama. A sve samo običan nedostatak komunikacije. Komunikacija je nešto što može funkcionirati samo kada se imputiraju emocije. Emocije su zasljepljujući farovi. Ne valja kad ih usmjeriš direkt u onog tko te pokušava vidjeti. Smetaš.
Jutros sam se dugo budila i ružno sanjala. Vozila sam auto deset cm od ruba rive, a kočnice mi nisu radile. Ni mijenjanje brzine nije pomoglo. Buđenje jest.
Najgore situacije u životu su one iz kojih se ne možeš probuditi.
A to je jedino što želiš.
Daleko smi mi od najgoreg.
Samo što najgore to ne smije nanjušit, zato i jadikujemo, da ga zavaramo...ljudska priroda, a ima nešto i u kulturi.
Puj, puj, puj...
Post je objavljen 13.02.2015. u 12:22 sati.