....mi je započeo dan. Maleni se potrudio da bude tako. Nesvjesno! Pojma nema kako me je samo jednim klikom usrećio. Razgovarali smo danas,jako puno s obzirom na protekla dva mjeseca. Ja sam mu pokušala objasniti nešto ali sam ubrzo odustala. Trenutno je u nekom svom svijetu i mislim da ga trebam ostaviti da plovi na tim svojim sretnim oblacima. Lijepo ga je bilo vidjeti kako se smiješi i kako mu se oči sjaje od zadovoljstva, Rekao mi je"Imam obveze,zauzet sam sada" onako važno i ponosno i ja sam bila ponosna što je uspio.
Shvati čovjek da treba nekad odpustiti uzde,odmaknuti se. Tada se stvari malo jasnije vide. Trebam slušati svoj unutrašnji glas,svoje tijelo šta treba i napokon sebi udovoljavati. Nisam danas izašla iz kuće,danima mi tijelo ne prihvaća hranu,tekućinu da pa mogu funkcionirati. Odlučila sam krenuti na posao. Među ljudima moram biti nasmijana,počešljana i našminkana. Tamo sam na pozornici,odglumim svoje,dobijem par komplimenata i idemo dalje. neka vrsta zadovoljštine,valjda!
Ali noć....tada dođe sve na naplatu. Stisnem svoj mali jastuk,zamišljam njegovo rame,poljubac u obraz,tamo ispod oka gdje me uvijek ljubi.Ponekad mi suza pobjegne ali sve rjeđe. Ne dam joj više da mi kvari noć jer znam da je on uz mene.Možda ne tjelesno ali duhovno je tu...pokriva me i miče kosu s lica. Znam da me čuva...on je moj Anđeo,moje Maleno!
Post je objavljen 05.02.2015. u 21:26 sati.