Marketing
Portret umjetnika u mladosti /skica/
Njezine slikarije bile su ovješene po zidovima luksuznog stana. S pažnjom sam ih razgledao.
Prišla je noseći mi pivo.
- Nije loše – rekao sam iz kurtoazije. Radovi su bili osrednji.
Zapuhnuo me njezin parfem. Bio je agresivan i pretjerano nanesen na kožu; gospođa je mirisala za oboje i još tri žene pride.
- Nisi ti još ništa vidio. Najbolje su slike u spavaćoj sobi – napomenula je znakovito.
- Može biti – otpovrnuo sam i gutnuo pivo.
- Najbolji su u spavaćoj sobi – pederskim glasom potvrdio je i Vecchio Bellinzago, kustos galerije Palaguza koji nam se pridružio u predsoblju.
- Aha – nabacio sam kiseli smiješak.
Preselili smo se u primaću sobu. Njih dvoje su pijuckali Campari, vermut, punč, grog ili takvo što. Ja sam naravski cuclao pivo.
Izbor tema o kojima su poluživo raspredali izvaljeni na bidermajer sofi bio je uspavljujuć, i sami su kanda živnuli kada su se dohvatili trančiranja nekih meni nepoznata imena; potom su se prešli na umjetnost. Kriste!
Dovršio sam piće i požurio u friđ po još.
Nedugo zatim, Vecchio Bellinzago, potpomognut kapljicom i opijen iluzijom o vlastitom značaju, rumenog i sjajnog lica (od mikro-kapljičnog znoja), zakurblao je nezaustavljiv turbo-intelektualni solilokvij. Grande orator ispaljivao je rečenicu za rečenicom koje kao da su ispadale iz kakvog online generatora postmodernističkog žargona, pri čemu je akcentirao imena belosvetskih umetnika na francuski način, garnirajući završetke parajezičnih literarnih pasaža latinskim izrazima per se. Ubrzo se prostorija zapunila tolikim izmima da se ondje jedva moglo disati. Bio je to pravi pravcati Assism!
U frđu je ponestalo piva.
- Odoh ja sada – obznanih svoje namjere.
- Vani je hladno, smrznut ćeš se - brižno reče domaćica nastojeći prikriti vidno razočarenje jer dižem sidro.
- Dobro će mi doći malo zraka – odvratio sam.
- Uzmi moj auto…
- Ili moj - dodao je Vecchio Bellinzago snatreći blago uklizavanje…
- Fala, k'o da jesam...
Na ulici je bila ledara, negdje oko minus pet. Noćni tramvaj zgiljao mi je pred nosom. Sljedeći je sa okretišta polazio tek za sat vremena. Podigao sam ovratnik kaputa, turnuo ruke u džepove i poguren produžio korak kroz puste i sumorne novozagrebačke zgradurine, kroz tužnjikav urbani krajolik. Dakako, propisno sam se smrznuo, ali kada samo pomislim da sam ih još jednom susreo, umro bih od dosade prije no od aidsa, od kojeg su kako čujem, oboje skončali nekoliko godina kasnije.
Post je objavljen 30.01.2015. u 08:33 sati.