Antun pustinjak, prvi monah
Jedan je imućni mladić, po mjerilima svojega vremena, otišao na nedjeljnu misu na kojoj je Evanđelje govorilo o Isusu i bogatom mladiću. U toj je pripovijesti Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21). Mladić koji je bio na misi te nedjelje bio je Antun. On je, slučajno, nedugo prije toga ostao bez oba roditelja te je morao voditi brigu o svojoj sestri i obiteljskom posjedu. Antun je smatrao da je Isus njega osobno oslovio. Za razliku od mladića iz Evanđelja, Antun je, nakon što je zbrinuo svoju sestru, prodao svoje imanje i krenuo putem koji će ga od njegova sela na Nilu odvesti do u veliku pustinju gdje će provesti ostatak svojega života. Ali to se nije dogodilo odjednom.
Antun je ocijenio da se najprije treba pridružiti onomu što bismo mi danas nazvali „fitness centrom“. Prije nego je uopće bilo samostana, bilo je, u neposrednoj okolici, malih pustinjačkih stanova gdje su revni kršćani živjeli asketski, uzdržavajući se od spolnih odnosa sa svojim bračnim drugovima, posteći i obilno se moleći. Antun je otišao kod jednog od tih asketa kako bi se pripravio za surovost pustinje. Dan je provodio u fizičkom radu, a noć u molitvi. Za okrjepu je uzimao samo jedan obrok dnevno koji se sastojao od kruha, soli i vode.
Za to vrijeme Antun se upuštao u ono što je nazivao „ispitivanjem misli“. Pod tim je mislio na priliku da se suočava s prizvanim slikama prošlosti te sa željama i iskušenjima sadašnjosti. Ne bude li ih nadvladavao, neće moći izdržavati samotnički život u teškoj pustinji. I konačno, Antun se u dobi od trideset godina osjetio spremnim. Ali čemu ići u pustinju?
Mnogi ljudi vide pustinju kao osamljeno, beživotno mjesto gdje se čovjek može izgubiti i besciljno lutati. Za Antuna pustinja je bila mjesto gdje može prakticirati povučenost od svijeta, kako bi i njega i sebe mogao jasnije sagledati. Pustinja je potom postala za njega mjestom iscjeljenja, ne samo za njega nego i za mnoge druge koji su dolazili k njemu u narednim godinama. Antun je bio na glasu iscjelitelja duše i tijela. Mnogi su tražili njegov mudar savjet i postajali njegovim učenicima.
Među njima je bio i Atanazije, prognani biskup iz Aleksandrije. Antun je prijateljevao s Atanazijem tijekom sedamnaest dugih godina njegova progonstva. Kada je Antun umro, Atanazije je imao čast primiti jedan od dva kožuha koja je Antun ostavio u naslijeđe. Atanazije je bio taj koji j sačuvao Antunov život od njegove skrovitosti. Njegov vrlo popularan Životopis svetoga Antuna, napisan 357. godine, pronio je ideju monaštva po svem kršćanskom svijetu. Mada je bilo i drugih koji su prije njega živjeli sličnim asketskim životom, Antun je postao poznat kao prvi monah. U tom životopisu Atanazije iznosi kako bi ljudi koji su dolazili jer su htjeli postati njegovim učenicima ostajali zadivljeni njegovim izgledom. Njegovo je tijelo ostalo nepromijenjeno čak i nakon brojnih godina posta i borbe s demonima.
Charles M. Murphy, Duhovnost posta
Post je objavljen 30.01.2015. u 00:02 sati.