Marketing
Nebulosis (Grobnik-Hahlići-Fratar) I. dio
Negdje početkom prosinca
Zaputili smo se malo na vikend na Grobničke Alpe.
Vrijeme je bilo katastrofalno. Nisam htio ići. A i rano ujutro te subote riješili smo da najbolje odgoditi izlet.
Sve sam već bio povadio iz ruksaka i isplanirao nove (vrlo zanimljive) aktivnosti za taj dan.
Organizator ovog planinarskog pohoda, inače iskusni planinar, speleolog i biciklist dugoprugaš nazvao me opet oko pol 9 i počeo kmečati da moram ići ipak jer treći ekspedicionist je definitvno otkazao, a razvedrilo se sad kao i treba iskoristiti tu priliku koja će nam promijeniti život, truc srać kmeeeeee...
Ignorirao sam maksimalno te lude tirade, ali na kraju mi je već bilo muka slušati plačljivi glas velikoga avanturista pa sam pristao ići. Ljut kao ris jer ne volim nagle promjene plana... kao što ne volim nikakva spontana događanja (naroda?) u rekordnom vremenu opet sam složio ruksak (ali kod drugog pakiranja zaboravio sam ono čemu sam se najviše i veselio- pljosku šljivovice) i oko 9:20 smo konačno krenuli :-P
Poslje Karlovca već je padala kiša.
na Grobniku je bilo ipak bolje
U Dražicama se toga dana spremao veeeeliki predizborni skup :-D
Znajući da se ne treba za kakvegod gluposti interesirati nastavili smo svojim putem prema Podkilavcu.
Barem nije padala kiša, ali zalutali smo na krivo brdo i izgubili tamo oko sat vremena.
Natrag u dno polja pa preko presahlog potoka na početak strme staze.
Vrlo je strma ta staza koja vodi s Grobnika na planinu Obruč. Bilo je već posljepodne, s obzirom na kasni start, jedini cilj kojega smo mogli dosegnuti toga dana bio je planinarski dom Hahlići. Ali ni to nismo uspjeli prije mraka.
Kad smo se uzdigli do grebena hvatamo neki jadni pogled na more i otok Krk ili Cres nisam siguran (sredina lijevo) sunce je još iznad horizonta ali za oblacima.
Magluština je u višim djelovima prema Hahliću bila teška, baš zagušljiva.
Susrećemo neke planinara koji nas ohrabruju da nema još puno i da u domu nije gužva, da je fino toplo, grah s kobasicama već se krčka u loncu i te standardne planinarske fore :-P
Raspravljamo, probijajući se dalje kroz maglu, o pothvatima istinskoga junaka našeg doba Tima Cope-a.
Već u sumrak dosižemo jezerca Kalići podno planinarskog doma.
Na površini vode se uhvatila poštena ledena kora.
Tu smo stavili fotić na jedan kamen u lokvi (tj. jezercu) i slikali se jer nas je na viđenje smrznute vode (tj. leda) obuzeo osjećaj velikoga ostvarenja kao da smo stigli u visoko gorje. Napominjem da je to bilo početkom prosinca i bili smo još pod dojmom duge žarke jeseni.
Pod svjetiljkama napokon dosižemo planinarski dom.
Tamo je baš ugodno, prisutno je samo manje društvo rekreativaca, sveukupno nas je noćilo u domu 6 ili 7 nisam siguran, plus domar i domarka.
Sljedeće jutro ista scena, magla je gusta, vjetar dosta jak, povremeno kiša.
Nakon doručka krećemo prema Fratru, nema smisla po ovom vremenu ići na najviši vrh Obruč.
Napredujemo jedno vrijeme šumom, počinje kišiti, pa ubrzo prestaje, idemo gore na krš,
na vjetrometinu.
Na Fratru povremeno šiba kiša nošena jakim vjetrom, nema izbora nego umotati se u kabanicu.
Evo i mene u nezgrapnoj kabanici koja me je spasila toga dana :-P
Bez obzira na teške uvjete zadržavamo se 15-ak minuta na vrhu, upisujemo dojmove i smjer kretanja u kontrolnu bilježnicu.
Na lijepu hrpu kamenja uvijek volim dodati još nekoliko, takva je i tradicija.
Tako čini i organizator ekskurzije i uvaženi vođa puta.
Kroz makijastu borovinu spuštamo se s vjetrometine u kakav takav zaklon šume.
Ali do šume nije lako s(t)ići
Kako nebulozni ljudi logikom stvari valjda teže maglovitom vremenu bez širokih vidika tako vođa puta ovome ambijentu i ostvarenom podvigu daje thumbs up :-S
I hrabro polazi u bezdan :-P
a škrape su duboke i oštre.
(nastavlja se)
Post je objavljen 25.01.2015. u 23:09 sati.