Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kraljevskipuding

Marketing

KNJIZI O

Enver Krivac je pisac porijeklom iz Gorskog kotara, a u Rijeci živi od 1994. Hm, pisac. Ne samo da piše, nego i crta stripove, osmišljava omote cdova raznih rock bendova, komponira elektroničku i ambijentalnu glazbu i svašta ostalo u što ja neću zabadati nos.

Ali hoću u njegovu zbirku priča. Ništa za pisati kući o je zbirka proizašla kao rezultat pobjede na natječaju Prozak, natječaj za autore do 35 godina starosti kojeg organiziraju časopis Zarez i izdavačka kuća Algoritam. Nagrada i jest otišla u prave ruke, jer radi se o vrlo originalnom i inovativnom piscu, samim tim i modernom, koji svoje mjesto na policama možda nađe i izvan granica zemlje: ˝... trčali bismo i stizali tamo gdje smo krenuli, uspuhani i rumeni kao klišej.˝

Prvi dio se i bavi izlascima iz okvira bivše države. Naime, autor je opsjednut prošlošću svog pradjeda, koji emigrira u Ameriku. Kroz šaljiv, na trenutke i poetski stil, ali uz ozbiljnu tematiku, pratimo Vinka Žagara Starijeg u raznim poslovima po Kanadi i Americi, ali i piščevo djetinjstvo u seoskom izoliranom životu u Gorskom kotaru.

Drugi dio pod naslovom marljivi štipavac, započinje pričom u vlaku i o putniku koji grčevito čuva, u određenim trenutcima čak i brani svoje brižno zapakirano odijelo. Odijelo u kojem se trebao vjenčati, koje je sada tek suvenir, uspomena na ništa. Zaključuje: ˝Volim putovati vlakom. Krivulja učenja se brzo i strmo uspinje.˝

I u dobrom dijelu ostalih priča bavi se ljudskom samoćom, otuđenjem, televizijom kao jedinim prozorom prema vanjskom svijetu.

Slijedi dio priča od kojih neke ne prelaze par redaka, a ostale veličinu prosječnog vica. Mikrofikcije koje on naziva skice za beztomnog jerrya.

Krivac pomno bira riječi, izmišlja ih, ne boji se eksperimentirati. U rečenicama su česta nabrajanja, inverzije, što pomalo usporava čitanje ovih kratkih priča, tekstova kako ih sam naziva, kao da želi da zastanemo, pomnije ih pročitamo, pa tako i jasnije vidimo poruku. Ili možda ipak ne, jer apsurda ne manjka.

U posljednjem dijelu zbirke, čelno mjesto zauzima priča o posjetu Jahve Adamu i Evi, odnosno, bezazlena parodija o jabuci i zabranjenom stablu.

Pisac ne prestaje nizati teme i iznenađuje odabirom: od natpisa Armada na zidovima grada do nikad popularnijeg trenda putovanja.

Ipak, kako sam priznaje, glazba mu je važnija i draža od proze i knjiga, čitajući brzo zaspi, tako da ne znam hoćemo li ga i u budućnosti čitati na višestotnim listovima. Šteta, jer radi se o neupitnoj kvaliteti: ˝Zov cestarine je zvuk od kojeg svrbi koža na nogama. Od toga nema spavanja. Došlo mi je da prevedem. To je putoljub. Lutnjožuda. Putešežnja. Skitostrast. Putožudnja. Lutnjohota.˝


BoriciOmis, 22.01.2015, na stranici imaginarij.com.

Originalna objava ovdje.

Post je objavljen 25.01.2015. u 13:07 sati.