Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mosor2

Marketing

Hrvatska poštarska bajka



Jeste li kao klinci možda čitali Poštarsku bajku Karela Čapeka? Krasna je to priča o gospodinu Kolbabi, poštaru, koji se nekako zasitio svog poštarskog posla. Sticajem okolnosti, jedne je večeri tužan zaspao pokraj peći u poštanskom uredu i slučajno ostao zaključan do jutra. I tako je upoznao poštarske patuljke, koji preuzimaju posao kad njihovi ljudski kolege otiđu kućama. Sprijateljio se s patuljcima i vrijeme do jutra prikratio igrajući s njima marijaša.

Lako je zamisliti da poštarski patuljci ne igraju običnim kartama – njihove karte su neisporučena pisma. Jačina karte – pisma ovisi o tome što je u njemu napisano: najslabije karte su pisma u kojima ljudi lažu ili se pretvaraju, jače od njih su ona koja pišu zbog potrebe i obaveze, zatim ona koja pišu iz ljubaznosti, pa ona u kojima iznose nešto zanimljivo i novo, a nakon toga ona kojima žele nekoga razveseliti. Sljedeća po jačini su pisma koja si pišu dobri prijatelji, a još jača ona koja se pišu iz ljubavi. Najjače karte su pisma u kojima čovjek nekome daje čitavo svoje srce, a takvo pismo piše mama svom djetetu ili netko nekome koga voli više od sebe sama. Naravno da poštarski patuljci imaju sposobnost da dodirom kroz zatvorenu kuvertu razaberu o kakvom je pismu riječ, pošto je otvaranje pisama poštanskim propisima najstrože zabranjeno: oni vam ga štaviše mogu bez otvaranja čitavog pročitati.

Gospodina je Kolbabu ovaj događaj promijenio i učinio da na svoj posao gleda drugim očima. I tako kad je nekoliko dana kasnije u poštanski sandučić netko ubacio neadresirano pismo, odlučio je pobrinuti se da to pismo dostavi onome kome pripada. U tu svrhu je još jednu noć proveo zaključan u uredu i pridružio se patuljcima kad su sjeli da igraju karata. Kad je bio njegov red, odigrao je neadresirano pismo i pobijedio, jer se ispostavilo da se radi o najjačoj karti, pismu koje je neki mladić napisao voljenoj djevojci. Gospodin Kolbaba zamolio je patuljke da mu pismo bez otvaranja pročitaju i saznao da se mladić zove František, da je upravo dobio mjesto šofera i piše svojoj djevojci Marženki da se sada mogu vjenčati.

Gospodin se Kolbaba tada dao u potragu za gospođicom Marženkom, što nije bio lak zadatak, jer u pismu nije bilo ni prezimena, ni adrese. Nakon godinu i jedan dan uzaludnog špartanja po čitavoj Češkoj, razočaran i umoran je sjeo pokraj ceste, a u to je naišao tužan gospodin u novom sportskom autu i ponudio da ga poveze dio puta. Vi već slutite da je gospodin u autu bio tužan, jer je njegov šofer bio tužan, a šofer je bio tužan zato što je to bio upravo onaj smotani František što je poslao pismo bez adrese i ne dobivši odgovor zaključio kako ga njegova Marženka više ne voli. U finalu, svi su se odvezli do gospođice Marženke, kojoj je gospodin Kolbaba napokon predao njeno pismo, šofer František je dobio željeni odgovor i sve se sretno završilo.

Zašto vam sve ovo pričam? Pa eto, baš čitam u Slobodnoj Dalmaciji članak o nevoljama s kojima se hrvatski poštari susreću pri dostavljanju pošiljki adresiranih ćiriličnim pismom na adrese u Hrvatskoj. Jedna srbijanska nevladina organizacija poslala je nedavno u Hrvatsku više božićnih čestitki, ali su im se sve vratile, jer su adrese bile ispisane ćirilicom. Na vraćenim pismima kočila se naljepnica s natpisom “zabranjeno”. Prenosim iz Slobodne:

Hrvatska pošta poslala nam je odgovore na upit zašto su se čestitke vratile.

– U odredišnoj zemlji u koju je pošiljatelj slao pošiljku službeno pismo je latinica. U Pravilniku o pismovnim pošiljkama, koji je donijela Svjetska poštanska unija, među ostalim stoji da adresa primatelja mora biti točna i potpuna te da mora biti upisana vrlo čitljivo latinskim slovima i arapskim brojkama.

Ako se u odredišnoj zemlji upotrebljava drugo pismo i brojke, preporučuje se adresu upisati slovima i brojkama ovog pisma. Ime odredišne zemlje upisuje se ponajprije na jeziku zemlje porijekla.

U skladu s time, Opći uvjeti za obavljanje univerzalne usluge Hrvatske pošte, među ostalim, nalažu da pošiljka za inozemstvo može biti adresirana i pismom države odredišta, uz uvjet da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države – pojašnjava nam Jo Kempen, voditeljica Odjela za odnose s javnošću Hrvatske pošte. Dodaje također kako je činjenica da dobar dio djelatnika Hrvatske pošte ne poznaje ćirilično pismo.

– Ovdje nije riječ ni o kakvoj lošoj namjeri. Iako smo svjesni toga da su pravila Svjetske poštanske unije o pravilnom adresiranju jasna, izuzetno nam je žao što se to dogodilo i razumljivo nam je da je ovakav tijek događaja kod pošiljatelja prouzročio razočaranje zbog nedostavljene čestitke. Što se tiče oznake “zabranjeno”, prema internim Uputama za obavljanje poštanskih usluga za djelatnike, oni su dužni označiti razlog vraćanja pošiljaka. Oznaka “zabranjeno” bila je najbliža tumačenju djelatnika, u smislu da takav način adresiranja nije u skladu s Pravilnikom o pismovnim pošiljkama te Općim uvjetima – zaključuje Kempen.


Eto, mili moji, kako se desi da jezik, pismo i Hrvatska pošta neki put ljude ne spajaju, nego baš razdvajaju. I sve u skladu sa striktnim, štaviše, međunarodnim poštanskim propisima. Što, pa nisu hrvatski poštari krivi što ih nitko nije učio tim čudnim zavijucima, kako rekoste da se zovu, kamilica? A da, ćirilica. Nepoznato pismo, koje se valjda koristi u vrletima Tibeta, ili u amazonskoj prašumi. (Što je sljedeće, ta zar bi u Hrvatskoj pošti možda trebali znati i kineski?) Zamislite nevolju hrvatskog poštara koji bi trebao isporučiti pismo nekom Jobahu, što živi na nepostojećoj adresi, na primjer, Cabcka 32, u nekom čudnom gradu 10000 3aiped. Recimo da siroti djelatnik u naletu nadahnuća po poštanskom broju i pogodi o kojem se gradu radi, te da nakon višetjednog kombiniranja i ubode tu nesretnu ulicu. Sasvim je vjerojatno da na toj adresi nažalost stanuje nekakav recimo Jovan koji nikakvog Jobaha (pronounced like Jonah) ne poznaje. Velim vam, nemoguća misija. Nevolje gospodina Kolbabe su prema tome obična ćirilica. Htjedoh reći, kamilica.

Nudim vam alternativni završetak Poštarske bajke, kad bi se ona odvijala u našem podneblju, i u režiji poštara Hrvatske pošte.

Sportski auto susretljivog gospodina sa vozačem Francekom i gospodinom poštarom konačno se zaustavi u dvorištu neke zgrade. Pokraj ulaza je stajao izlupan natpis: “Srpsko kulturno društvo Prosvjeta”. “Gdje smo to došli?”, štrecnu se gospodin poštar. “K mojoj Marici”, reče veselo vozač Francek, “ona ovdje radi”. “Za ime svijeta”, začudi se dobri gospodin poštar, “zašto bi jedna Hrvatica radila u srpskom kulturnom društvu?” “A zašto ne bi?” zapita Francek. “Uostalom, moja Marica i je Srpkinja”. Gospodin poštar zastenje, a lice mu naglo obli tamno rumenilo. “Jeste li dobro?”, brižno zapita Francek. “Molim Vas, vratite mi to pismo”, teško kroz zube protisnu gospodin poštar. Iz svoje torbe s natpisom Hrvatska pošta izvadi povelik službeni pečat, huknu na njega i posred bijele omotnice otisnu jedno veliko: “ZABRANJENO”.


Post je objavljen 26.01.2015. u 07:53 sati.