Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/brigita3

Marketing

Zatvorenim očima se ponekad bolje vidi


Kada bih morala provesti godinu dana na pustom otoku sa čovjekom, ne sa prijateljem, nego sa nekim nepoznatim, izabrala bih osobu koja tu i tamo napravi neku glupost.

Sa nekim tko nikada ne pravi greške, mislim da bi bilo puno teže izdržati to vrijeme. Uzela bih sa sobom, naprimjer nekoga tko je utajio porez. Ili nekoga tko je uhvaćen kako pijan piša uza zid u zamraćenoj ulici. To bi bilo zanimljivo. Ni u kojem slučaju ne bih uzela nekog perfektnog bezgriješnika, naprimjer gospođu Markić, uz svo dužno poštovanje.

To sa pustim otokom gledam kao i Isus. Jedan griješnik je tisuću puta simpatičniji i zabavniji nego pet ljudi koji u životu ne pravi greške. Utajivač poreza će naknadno platiti zaostatke ili ce ih odležati u zatvoru a da zapravo nikada ne saznamo da li se pokajao ili nije. Meni je to svejedno. Ili onaj koji je pišao uza zid, kada se otrijezni hoće li mu biti žao što je to učinio? Ne znam! Znam samo da Isus voli obojicu … u to sam sigurna! A ako ih on voli i meni su dobri.

Često se pitam, da li ljudi koji se ljute i uzbuđuju kada na portalima i sajtovima na internetu čitaju o greškama koje su neki napravili i sami ponekad ne pogriješe ili ne učine neke gluposti?! Ako bi se takvo što desilo morali bismo strahovati od takvih ljudi. Jedan čovjek, koji sam sebe drži bezgriješnim, je opasan za okolinu.

Pitam se samo gdje je u našoj svakodnevnici ostala velikodušnost. Ona je danas u opasnosti kao i prašuma koju sjeku i čija se površina polako smanjuje. Velikodušnost znači previdjeti manje greške i ne insistirati uvijek na tome da smo samo mi u pravu. Velikodušnost znači da se na šalteru, pri čekanju u redu, ponekad i propusti drugog čovjeka da prođe ispred vas iako zapravo vi imate prednost. Velikodušni ljudi daju nešto a ne očekuju da im se to uzvrati.

Često se velikodušnost uzima sa nepovjerenjem. Naprimjer, u zapadnom svijetu su, prije četiri godine, četrdeset milijardera darovali polovinu svog imetka u dobrotvorne svrhe. U ovdašnjem tisku objavljen je članak u kojemu se upozorava na tu velikodušnost. Da se pravilno razumije: nije pisano ništa o tome kako su ti milijuni zarađeni nego kako ih treba podijeliti. Zaključak je bio da socijalna izjednačenost mora biti organizirana i garantirana zakonski u određenim državnim ustanovama. Pri tome nitko od tih milijardera nije zahtjevao da se socijalno ugroženi odreknu bilo kojih prava (država, kada daje a posebno kada daruje traži milijun potvrda).

Gdje je ostala velikodušnost? Bez nje ljudi ne bi mogli biti zajedno. Na nekim američkim univerzitetima uveden je predmet „ Bračna zajednica“. Na fakultetu se podučava kako živjeti zajedno … što će doći kao slijedeće? Bachelor iz predmeta „Upis djeteta u školu“? Master „Kako biti umirovljenik“? U jednoj vezi, bračnoj, izvanbračnoj, prijateljskoj ili bilo kojoj drugoj uostalom, najveći problem je u tome da se uvijek insistira da je „onaj drugi“ kriv za sve. Međutim, na temelju mnogih drugih istraživanja došlo se do zaključka da veliki udjel, često i jedini u nefunkcioniranju „veze“ leži u sopstvenoj krivici.

Zbog toga bi trebalo i u slučaju kada drugi napravi grešku, biti u stanju odoliti nagonu da se iz sebe izbace sopstveni negativni osjećaji koji pri tome nastanu. To naime, uzrokuje razvoj negativnih osjećaja koji žele na površinu i kod druge osobe i sve se tada proteže u nedogled. Uostalom sami smo doživjeli i vidjeli u nekim postovima i kod nekih tema koliko netolerancije primjenjuju pojedini blogeri samo da bi dokazali da je jedino ispravno mišljenje njihovo. I kada im se netko suprotstavi nema kraja vrijeđanjima.

Sve ovo zahtjeva disciplinu od osoba i... znam otrcana je fraza... ali istinita: Na svakom odnosu i u svakoj vezi, bila intimna ili samo površna treba raditi. Prvenstveno na sebi.

A kao što je sve regulirano, trebalo bi možda razmisliti o tome da se veze zakonski reguliraju. Kod nas je, doduše bračna zajednica već definirana u Ustavu, ali ovaj post nema pretenzija da piše o tome, nego o običnim vezama dvoje ljudi koji se poznaju manje ili više. Jer ako se ovako nastavi i prepusti samo odlukama ljudi, moći ćemo se uskoro zajednički sjećati na velikodušnost kao zaboravljenu osobinu.

A sa velikodušnošću je, priznaćete, sve puno lakše.

Post je objavljen 23.01.2015. u 11:15 sati.