Marketing
ZRIN ŽIVI - U SJEĆANJIMA
TUŽNA OBLJETNICA UNIŠTENA ZRINA: GRAD KOJI ŽIVI U SJEĆANJIMA SVOJIH STANOVNIKA I NJIHOVIH POTOMAKA
Ponedjeljak, 24. kolovoza 2009.
Zagreb, 24. kolovoza 2009. (Darko Sagrak / Vjesnik – 9. rujna 2003.) – Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.
Napad je bio tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli niti skloniti u svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim jutarnjim satima pucnjavu i u panici mnogi su ostavili stoku na pašnjacima. Zrakom su fijukali naboji iz mnogih vrsta oružja. U kratko vrijeme partizani su poubijali dvadesetak mještana. Među njima bili su pretežno žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u Staru kulu na vrh sela.
Neki su mještani imali i oružje, no bile su to poglavito stare puške maniker i mauzer, te pokoja lovačka puška duplonka i štucovka. Nitko nije imao u Zrinu nijednu strojnu pušku, bacač ili slično ozbiljnije oružje. Partizani su, pak, napadali topništvom, minobacačima i strojnicama.
Neravnopravna borba s daleko nadmoćnijim i do zuba naoružanim partizanskim odredima nije mogla dugo trajati. Neprijatelj nije znao da su mnogi Zrinjani potražili zaklon u srednjovjekovnoj i već oronuloj kuli. Po njoj su tukli teškom topovskom vatrom, no još se nisu usudili ući u pješački okršaj. Mještani su, pak, shvatili da se ne mogu braniti od mnogo jačeg neprijatelja i počeli su bježati iz Kule. U tome metežu smrtno je stradalo nekoliko desetaka mještana. Tako su već u prvom naletu partizanskih odreda žitelji Zrina bili desetkovani. Preostali su se sklonili u crkvu Sv. Križa i školu. Kula je pala u partizanske ruke.
Oko crkve je improviziran rov iz kojeg su muškarci pružali grčevit otpor partizanskim nasrtajima, očekujući pomoć domobranskih ili ustaških vojnika. Nu, pomoć nije dolazila niotkuda. Partizani su se pak utaborili u Kuli iz koje su tukli po gotovo nezaštićenim Zrinjanima. Na brzinu je donijeta odluka da preostalo pučanstvo pokuša proboj do prvog idućeg hrvatskog sela Divuše, udaljenog dvanaest kilometara. Međutim, odustalo se od toga, jer je bilo malo mogućnosti da na tom dugačkom putu itko sačuva živu glavu.
Za borbu sposobnih muškaraca bilo je malo, ali i ti su već bili bez streljiva. Pala je nova odluka da se svi povuku u zaselak Strana iznad sela. Strana je pružala razmjerno dobru zaštitu, jer je bila obrasla gustim grmljem. Ipak, tijekom noći nekoliko se skupina mještana uspjelo prebaciti do Divuše i ti su se većinom spasili. Stariji stanovnici koji su ostali u svojim kućama većinom su nastradali. Bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bacani u vatru. Kuće su najprije opljačkane, pa zapaljene.
Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski »osloboditelji« nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Žrtvom je pao čak i retardirani mladić Stevo Zorbaz (27 godina). Idućeg ranog jutra poubijani su preostali živi muškarci koji nisu imali sreću izbjeći agoniju prethodnog dana i noći i pobjeći.
Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na Križnom putu, a tih, prema iskazima preživjelih, ima 67 – doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika.
Među preostalim stanovnicima Zrina vladala je nakon apokaliptičkih događaja u rujnu 1943. takva ugroza da je u mjestu zamro gotovo sav život. Partizani su držali pod okupacijom Zrin gotovo čitavo vrijeme do početka svibnja 1945.
U vrijeme »oslobođenja« Hrvatske »oslobođeni« su i stanovnici Zrina. Njihovo oslobođenje bilo je jamačno specifično. Naime, svi su utrpani u tzv. G kola (vagone za prijevoz stoke) i deportirani u Drenje (Slavonija) u napuštene i devastirane kuće hrvatskih Volksdeutschera, koji su dotad gotovo svi poubijani.
Zrin je postao pusto mjesto s porušenim kućama u obliku zgarišta obraslog korovom, grmljem i travom. Povrh Zrina naziru se ostatci Stare kule koja podsjeća na nekada slavne borbe protiv Osmanlija, ali i na krvave dane Drugoga svjetskog rata u komu je nad civilnim hrvatskim pučanstvom učinjen (u razmjeru prema broju stanovnika) jedan od najstravičnijih genocida i masovno istrebljenje cjelokupnog pučanstva.
Zrin, uz Borićevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde.
Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi.
Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog pučanstva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podatci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda. Do kakvih je apsurda dovodila ta smišljena politika dirigirana iz najviših vrhova komunističkih vlasti novoustrojene Titove Jugoslavije, pokazuje jedna dosada nepoznata podrobnost baš iz sudbine stanovnika Zrina. Riječ je o presudi Kotarskog narodnog suda (broj 1-2/46 od 27. veljače 1946.), koja predstavlja vjerojatno jedinstven primjer presude iz koje krivnja svakog stanovnika Zrina proizlazi isključivo iz činjenice da je Zrinjanin, a ne da je konkretno počinio neko kažnjivo djelo.
Naime, ta prvostupanjska ali i izvršna presuda polazi od »presumpcije juris« (!) da su svi stanovnici zločinci, jer su se odupirali i borili se protiv NOV-a (koja u Zrin nije dolazila u drugoj nakani nego da pobije jedno hrvatsko mjesto okruženo isključivo srpskim selima). Činjenica da u tom mjestu uopće nije bilo vojske niti ratnih djelovanja, nije uopće utjecala na namjere tzv. antifašističkih snaga.
Danas su Zrinjani raseljeni na raznim stranama svijeta, ali većina je našla svoj dom u Drenju. Integrirani su u novu sredinu i odlično prihvaćeni. Međutim, čak i treći naraštaj u zbjegu njeguje sjećanje na rodni grad svojih predaka. O tomu posebnu skrb vodi Društvo prijatelja Zrina.
Šteta da se o tome u Hrvatskoj malo zna. Odgovornost leži na medijima koji tom događaju posvećuju minimalni publicitet.
Da je povijesna znanost komunističke Jugoslavije prešućivala i zatajivala tragediju, ugrozu i genocid nad pučanstvom Zrina može se shvatiti, no da to čini i suvremena hrvatska povjesnica u posljednjih dvanaest godina teško je shvatljivo.
Međutim, činjenica je da se o sudbini Zrina u Drugom svjetskom ratu (kao i mnogim sličnim tragedijama hrvatskog naroda i u prvoj i drugoj Jugoslaviji) još nerado uči i piše. Ako se ponekad i progovori, onda je to obično vrlo stidljivo i nedovoljno definirano, a u pravilu se izbjegava decidirano nazvati počinitelje tih zločina.
Primjera ima više (neki udžbenici povijesti za osnovne i srednje škole, leksikoni, knjige o novijoj hrvatskoj povijesti). Nu, još više ima primjera posvemašnjeg prešućivanja događaja u svezi sa Zrinom.
Slično je, npr., i s pokoljima na Macelju. Vjerojatno treba pričekati s povijesnom istinom dok ne umre i posljednji zločinac koji je naređivao i izvršavao ta zlodjela.
Državni odvjetnik bi trebao znati da u Zagrebu i Krapini ima živih koji su izravno osumnjičeni za zločine na Macelju, jer se o tomu više puta javno pisalo i govorilo.
Vjerojatno su znani i krivci za stradanja Zrinjana, ako i nisu, istraga bi vjerojatno dala rezultate, jer još ima živih svjedoka. Ali izgleda da za takve slučajeve još vrijedi nekada aktualna sintagma – »ne talasati«! Jer ako bi se sada »talasalo« moglo bi se naškoditi »suživotu« u zapadnobalkanskom toru, u kojem se ne smije uznemiravati nikoga – osim, dakako, Hrvate.
I spomenimo na kraju, jednu žalosnu montažu vezanu uz 60. obljetnicu zrinske tragedije. Riječ je o prilogu na Dnevniku HTV-a emitiranom 6. rujna u 19.30. Novinarka Jasmina Smolčić objavila je vijest da je ministar Vujić posjetio Zrin »u povodu 60. godišnjice stradanja«, te obišao ruševine zrinske kule i crkve Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća, građene u gotskom slogu. Međutim, tko je razrušio staru zrinsku branič-kulu i prekrasnu gotsku crkvu, tko je poubijao (i zašto!) gotovo polovinu mještana Zrina, čija je to bila vojska i kakav znak je nosila na svojim »titovkama«, o tomu nismo u vijesti čuli niti riječi.
Iz te televizijske vijesti moglo se zaključiti da su te spomenike hrvatske kulturne baštine srušili, recimo, domobrani ili ustaše, koji su dežurni krivci za sva zla Drugoga svjetskog rata. O pobijenim civilima Zrina novinarka ionako nije ništa ni spomenula. Možemo pretpostaviti dvoje – ili ništa ne zna, ili se pravi da ne zna – jer ne treba »talasati«.
A što su gledatelji (a ima ih najmanje milijun samo u Hrvatskoj) i opet ostali izmanipulirani, ionako nije važno, jer nije to ni prvi ni zadnji put.
Tražio i prenio: K. H.
Post je objavljen 20.01.2015. u 22:41 sati.