Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/frozen

Marketing

Umni papirić

Ne znam zašto ljudi traže moje mišljenje ako nisu spremni čuti ono što imam za reći?
I ne znam zašto smo općenito postali uskogrudni?
Tražimo pomoć na sve strane, svi su nam nešto krivi, ali kad treba podržati tuđu odluku o tome da nekome pomogne, onda nam je krivo...

Danas sam donijela odluku koja mi se nije svidjela. Morala sam birati između svoje kože i nečije tuđe, iako mi nije stranac. Rado bih mu pomogla, ali osobno mislim da čak ta odluka ni nije na meni. Dala sam svoje mišljenje, nije mi uopće drago što je takvo, ali eto... takvo je kakvo je.

Malo mi je gorak okus u ustima, ali bila sam iskrena i zbog toga mislim da mi srce može biti na mjestu. Barem po tom pitanju...
S druge strane smetaju me nedorečene stvari, one koje se baš nikako ne daju odrezati. Prijateljstva koja to nisu.

Očekivanja koja su u početku već razočaranja, ali stalno vise u zraku i vrte se u krug. I rađaju se opet i opet i opet. I znam da su potpuno besmislena, ali nekako ne umiru.

To je valjda ona glupa nada, a kažu i valjda su u pravu, da je nada kurva.

Mislim da sam s druge strane došla do točke kad sam prestala ovisiti o tim nadanjima i preuzela neke stvari u svoje ruke.
Ne mogu očekivati da će se stvari pomicati u smjeru u kojem želim da idu, ako nisam sama spremna zaprljati ruke i učiniti nešto po tom pitanju.

Pomakla sam se milimetar ili dva prema naprijed. Svijet je i dalje isti, ništa se nije promijenilo ali je osjećaj bolji. A ako je osjećaj bolji onda mora da nešto radim dobro.

Cijelu prošlu godinu nisam imala nikakvu viziju, ni gdje želim biti, ni što želim raditi, ni što želim postići a još manje kako do toga doći. Pomalo sam bila kao robot, sve odrađivala samo da se odradi. Šutjela, skupljala u sebi silinu loših emocija i onda ponekad eruptirala i sav otrov prosula gdje sam stigla.

I onda se nešto u meni prelomilo. I nekako znam da su ljudi oko mene u uvjerenju da je to zbog njih, ali nakon dugo vremena, sebično, planiram zbog sebe. Imam viziju, želju i motivaciju. razradila sam step by step planove u svojoj glavi i polagano ih križam na svom umnom papiriću.

Svi oni planovi koje sam prije piskarala, pa ih važno pokazivala i razrađivala, odavno su već izgorjeli u kaminu, skupa s mojom mizernom voljom da ih realiziram.

Ovi planovi sad, nisu toliko ni planovi koliko jedini put kojim želim ići.

I teško je to zapravo za objasniti, tu promjenu duboko u podsvijesti. Teško ju je rastaviti na proste faktore, analizirati i onda nekome servirati. To sam jednostavno trenutno ja. I s tom trenutnom verzijom mene, koja je odlučila trajati došle su i nuspojave. Došla su oprečna mišljenja, i došle su riječi poput : ne.

Ne slažem se. Ne želim to. Amen.

Stvarno mi je full žao što te to pogađa ali ne, ne može. Neću.

I žao mi je što me ne doživljavaju mnogi, kao odraslo stvorenje, koje ima svoje planove i uporno odbijaju vjerovati da ću ja svejedno napraviti po svom.

Ali hoću. Zapravo to već radim. Mislim da nisam trenutno onakva mala, kakvu je moja okolina priželjkivala. Ali svi su željeli da se promijenim. Pa ne kaže se uzalud: Pazi što poželiš.

Post je objavljen 16.01.2015. u 11:26 sati.