Na pauzi sam.
Sunce se promalja kroz sve rjeđu naoblaku, magla se razilazi.
Smak mojeg malog svijeta za dlaku izbjegnut, nestaje mi iza leđa. Još osjećam njegove repove, još me s vremena na vrijeme okrznu crni jezici tog otrovnog oblaka što mi je zatravio misli i pluća. Iskašljavam njegov talog, ali opet dišem.
Malo izmijenjana, korak starija, nastavljam.
Da li je bolje spasiti kuću od urušavanja ili ju još malo prodrmati da se brže raspadne pa ju ispočetka izgraditi?
Ne znam. Niti su te oduke bile na meni.
Bila sam jučer kod djeda. Starac s knjigom, pod lampom, sam. U tim godinama samoća vjerojatno dobiva jednu novu dimenziju, još jedan oštar rub što reže po srcu. Ali to je njegov izbor. Nije se htio doseliti kod mojih. Njegov odnos s mojim ocem je, blago rečeno, rasjed bez mostova, rasjed preko kojeg ni glas ne dopire.
Onako smežuranog, volim ga i mrzim. Jer, bijeda je dosadljiva, kako kaže Dostojevski, i svi mi bježimo od ljudi koji nas trebaju više nego mi njih. A opet, moj je. S tim sam čovjekom obišla sva kazališta Zagreba, sve preplate, ja u cipelicama , on u kravati. Neću ga zaboraviti u posljednjem činu njegove drame.
Iznenadio se kolika mi je kosa i rekao neku narodnu – Pola za podastrjet, a pola za pokrit se. Nisam ga odmah razumjela, međutim htio je reći da imam toliko kose da mi ne treba ni krevet ni pokrivač.
Pričali smo o Obiteljskom zakonu, o predsjednici, i pokazala sam mu kako se čita poruka na mobitelu ( staroj nokii). Pričala sam mu o slikanju akrilnim bojama (čime se odnedavno aktivno bavim), o planovima da polažem pravosudni ispit, pa lovački ispit prije toga ( jer sam nedavno sudjelovala u grupnom lovu, i pitanje više nije da li ću postati lovkinja, već kada), o ispitu francuskog koji me čeka krajem prvog mjeseca...
- Đede, ja ti još uvijek učim, ja još nisam ispolagala sve ispite svog života!
Vjerojatno nikada ni neću, bar ne one za koje se ne izdaju diplome, umrijet ću bedasta, to je plan i program.
Na odlasku me pitao gdje mi je kapa, a ja njemu :
– Đede, ako mi je kosa dovoljna za podastrjet i za pokrit se, onda zasigurno mijenja i šubaru.
Kad sam izašla, već je pao mrak, dvorište je bilo pusto i mirisalo na zaborav i minula vremena. Usporila sam korak kako bi on stigao do balkona i još me jednom pozdravio, a onda me gledao kako , pod svjetlom uličnih lampi, odlazim.
Post je objavljen 15.01.2015. u 11:18 sati.