Jutros sam,
vozeći zaleđenog pogleda,
na radioaparatu u razmaku 10 minuta čuo najljepšu
i najgluplju pjesmu dana
Njihove energije prožele su se i
prefiksirale mi dan.
***
Sjedim na radnom mjestu nakon dvotjednog ležanja u bolesti, razmišljajući kako ovaj radni dan neće faktički završiti prije ponoći zbog raznoraznih poslovnih obaveza i pomalo sam
udaljen
indiferentan.
Ne marim.
Tupav sam u svom džemperu.
***
Vani blješti sunac.
Izlaskom na terasu on mi osunčava obraz.
***
potkraj ponedjeljka, deset do ponoći
Prošao sam pješke kroz centar grada prvi put nakon deset dana i ostao
prilično frapiran kako napušteno, ispražnjeno, neokićeno i provincijski izgleda -
sve su kobasice nestale, svo vino, sav veseli ciganluk blagdana, a
s njima i ljudi - u osam navečer ceste su i trgovi bili gotovo prazni.
Čemu takvo preuranjeno skidanje radosti? Makar i kiča?
I to u ovaj, najdepresivniji od mjeseci?
...
Večerao sam prvi put u restoranu "Vinodol", i zaključio da mi je deset puta bolja košta koju dobivam
kod kuće.
Post je objavljen 12.01.2015. u 11:01 sati.