Kako i inače imam običaj da iz tradicije volim samo ono što mi osobno odgovara, blagdanskih dana bude tu malo unutarnjih natezanja. Recimo, javljaju se oni rudimentarni geni i zavijaju: Hrana, jesti, hrana, jesti i sad kad bih samo naručila neki catering ili spravila salatu od kozica, ali ne, pećinska žena danima pa i noćima mijesi, peče i kuha. Muškarac iz pećine, u mom slučaju, opet ja, sve je to još prije dovukao u bivak, osiguravajući opstanak obitelji još i prekomjernim zagrijavanjem prostorija, a mogućnost ne bijega pred neprijateljem nego posjete rodbinskim i prijateljskim domovima osigurao montirajući zimske gume i ulijevajući tekućinu za vjetrobransko staklo koja će ga oprati i na – 25 stupnjeva C. Tako nisku temperaturu u rodnom gradu ne pamtim, ali pripreme su sveobuhvatne.
Inozemnim običajima odškrinuli smo obiteljska vrata upravo onoliko koliko nam pogoduje, pa okitimo stan već prvog prosinca jer previše je to posla za samo par dana interijerskog užitka, adventski vjenčić smo također usvojili jer nam se dopao i smislom došašća, a i izgledom, budimo iskreni. Drugi običaji nam ne odgovaraju pa ih licemjerno proglašavamo konzumerizmom, a pogotovo spočitavamo bjesomučnu kupovinu darova. Međusobno poklanjamo ono što neki član obitelji baš želi, pa tako opravdavamo visoku cijenu i kamufliramo materijalno u ostvarivanje želja i snova.
Bor kitimo na sam Badnjak, tako osjećam čaroliju noći, pripadnost zajednici, sjećanja koja raznježuju, jasno vidim sebe kao petogodišnjakinju u plavom kaputiću, držim oca za ruku, idemo na Mali plac kupiti bor, on u džepu nosi švicarski nožić i klupko špage, tako se nekad vezivao kupljeni bor. Plastičnih nije bilo i ja im još uvijek odolijevam, iako stalno gunđam da pravi začas ostane bez iglica i nema više nikakvog mirisa, te obećavam Maloj, kupim li ikad plastični bor, bit će ružičast.
Pšenicu opravdano sadimo par dana pred Božić, jer posijana na Svetu Luciju iznikne do uroda zbog globalnog zatopljenja, a i apostolski spomen kao slijed od dvanaest jela badnje večeri reducirala je još moja majka, tako da su mi takve badnje večere ostale samo sjećanje na baku, a mojoj djeci tek priče.
Zadržao se šaran na puno načina, s rižom mi je najdraži, dok se ljutoj ribljoj juhi prijeti izgonom, prejako je to jelo za blagovanje pored radijatora dok vani više miriše na proljeće, nego li ljutu zimu, a do crkve ne pješačimo po dubokom snijegu, nego se odvezemo direktno na polnoćku već u 22h, ona u ponoć nalik nam je zagrebačkoj špici.
Na ovogodišnjoj božićnoj trpezi ženidbom novopridošli obiteljski članovi servirali su svoj tradicionalan engleski puding sa suhim šljivama i masti, pripremljen četiri tjedna ranije. Flambiranje je bilo efektno, djeca su pljeskala, prvi put kušan aromatičan okus pružio mi je zadovoljstvo živog Božića bez obzira na stare, nove ili drugačije običaje.
Kako ne bismo od tradicije stvorili iluziju da je sve u redu i baš onako kako treba biti, dodat ćemo stvarnost i nazdraviti svim novostima za koje još niti ne znamo da postoje, a jednom će nam biti svakodnevnica.
Post je objavljen 06.01.2015. u 00:27 sati.