Volim antibiotik.
Vjerujem u antibiotik.
Ne zloupotrebljavam ga - uvidom u doktorsko računalo, potvrdio sam da zam zadnji trošio prije 2 godine u ovo doba.
Nadam se da će uvijek - do kraja mog života - upaliti kada treba, da neću imati iskustva s nekim mutirajućim, otpornim bolestima.
Antibiotik je najljepši izum XX. stoljeća.
Kada bih putovao kroz vrijeme, svoj bih tajni telećak napunio prije svega njime.
***
Vozio sam se do ambulante kroz sunčan dan i više temperature. Snijeg koji je ostao hrpama i dalje ustraje, općem topljenju usprkos. U apoteci je neka baba na rubu živaca i života, plačnim glasom, zapomažući objašnjavala magistri svoju tužnu zdravstvenu situaciju i povijest bolesti.
Kompleksnu, paradoksalnu, iritantnu. Baka je naposlijetku tražila nešto za spavanje.
Nije nimalo lako biti u medicinskoj branši - mizantropima ponajmanje.
Čekaonice uvijek su pune bolesnika koji pljucaju, kašlju, kišu i unose se doktoru u lice -
ne razumijem kako liječnici i med-sestre nisu non-stop od svega bolesni.
Oduvijek me to mučilo.
***
Kupio sam naranči, sira i vrhnja, par peciva i izmuzao nešto mlijeka iz onog automata koji me dulje već intrigira. Mlijeko je dobro, nadam se da je i zdravo.
***
Žudim za pripovijestima.
Žudim za plivanjem - za njime žudim ponajviše.
***
Od isprekidanih noći, punih kašljanja i krkljanja i buđenja, oči se sklapaju cijelo popodne.
Post je objavljen 05.01.2015. u 14:26 sati.