Još na putu za Batad namjera mi je bila ostati u Batadu jednu noć, potom sljedeći dan pješice nastaviti za Cambulo i Pulu, dva sela u okolici, provesti tamo jednu noć i naposljetku nabaciti treking natrag za Banaue.
No, i dan poslije dolazio sam k sebi od ljepote Batada da sam odlučio još jednom promijeniti planove i ostati dodatnu noć u Batadu. Prekrasni pogled, dobra (i normalna) hrana, ljubazni ljudi... Par žohara koje sam iscipelario večer prije bili su samo dodatak...
Odlučio sam uzeti vodiča da me odvede do Cambula i nazad. Machelian je bio u ranim dvadesetima. Lokalni dečko iz Batada. Pomalo neobičan s dugom kosom, o kojoj je neprestano vodio brigu, i crvenim lakiranim noktima na rukama. Zapravo nije bio prvi s lakiranim noktima. U tri tjedna vidio sam nekoliko muškaraca, što mlađih, što starijih, s lakiranim noktima. Bit će da im je to neka lokalna moda. Kao što su u Koreji 'in' ženske dizajnerske torbice na muškarcima.
U Banaueu su me neprestano zaustavljali raznorazni tipovi i nudili mi uslugu vođenja po selima. Tamo su tražili najčešće tisuću dvjesto pesosa na dan. Odlučio sam čekati do Batada gdje sam bio uvjeren da ću dobiti boljeg i jeftinijeg, a i htio sam se uvjeriti da će zaista biti lijep dan za planinarenje, kako su me uvjeravali.
I svanuo je dan s plavim nebom išaranim tek tu i tamo bijelom bojom. Savršeni dan za pokoravanje planina. A ovdašnje planine nisu lagane. Poput šiljaka uzdižu se posvuda. Samo pogled na njih ulijeva strahopoštovanje. Većina je neprohodna. Na mnogo mjesta rijeke i potoci ipak su pronašli svoje puteve među planinama. Vode je ovdje u izobilju. Čiste prozirne planinske vode, hladne i osvježavajuće na dodir. Nafta za rižina polja.
U devet ujutro Machelian i ja hodali smo uz rub jedne od najviših terasa prema drugom kraju amfiteatra. Za razliku od Bangaana, zidovi terasa u Batadu nisu od nabijenog blata, već su ih starosjedioci dvije tisuće godina gradili i obnavljali od kamena. I dok smo hodali nailazili smo na mnogo seljana u obnovi kamenih zidova svojih terasa. Pripremali su se za novu sadnju krajem ovog mjeseca prosinca i trebalo je očistiti zidove od korova koji bi u protivnom mogao učiniti da zidovi počnu pucati. Većina je terasa bila prazna. Blato i voda. U par su bile postavljene mladice riže koje će kasnije presaditi u ostale terase. Terase u Batadu najzelenije su u ožujku i travnju, ali i ovako prazne nisu ništa manje impresivne. Nazivaju ih osmim svjetskim čudom i s razlogom.
Nakon što smo zašli iza ugla i ostavili Batad za sobom, počeli smo pratiti put, povremeno dobro ugažene zemlje, a povremeno popločene komadima nepravilnih kamena. Kiša od prije dva dana je natopila put, a bilo je trenutaka kada smo morali hodati i preko potoka. Od Batada do Cambula tri su kilometara, ali zbog nepristupačnog terena, cijelo smo se vrijeme spuštali niz jednu pa penjali uz drugu planinu. Prestao sam brojati nakon nekog vremena.
Povremeno bih usred planine ugledao kućicu ili dvije. Usamljene. Prvo sam mislio da su to nekakva skloništa, ali Machelian mi je objasnio da postoje obitelji koje žive tamo, udaljene od svijeta. Kada je potrebno, spuste se do nekog od većih sela po namirnice, ali nerjetko taj put zna potrajati i nekoliko sati.
Pred Cambulom ponovno su se počele nizati terase. Manje i lošije pažene od onih u Bangaanu ili Batadu. Neke i napuštene.
"Mladi iz ovog i sličnih sela ne žele se baviti ovim poslom i odlaze u gradove.", upoznao me Machelian s najvećim problem s kojim se danas susreću ovdašnja sela: "Vidjet ćeš u selu. Cambulo je službeno veći od Batada, ali viđa se manje ljudi jer su otišli u gradove i vraćaju se tek za vikende i praznike."
I zaista, Cambulo je izgledao dosta prazno. Prošli bi tu i tamo pokraj lokalaca ispred svojih kuća, uglavnom zaposleni u sušenju riže, brigom oko kokoši ili pletenjem košara od pruća. Vrata većine kuća bile su čvrsto zatvorena. Kao i lokalna katolička crkva s lokotom na vratima. Ispred jedne od tradicionalnih Ifugao drvenih kuća, koja se sastoji od jedne prostorije na stupovima prekrivene stožastim krovom od slame, lokalni starac pozvao nas je na čašu rižina vina. Nismo mogli odbiti jer bi to mogla biti uvreda. Starac je uskoro iz svoje bačve u prostoriji na stupovima zagrabio domaće vino. U čaši nije bila samo smeđa tekućina, već je i nešto plivalo u njoj. Ranije sam u Batadu bio probao rižino vino i odmah zaključio da je ta tekućina nešto najlošije što sam popio u životu. Jedanaest posto alkohola nije puno i alkohol se skoro ni ne osjeća, ali okus je taj koji ubija želju za pražnjenjem čaše. Okus zagorenog karameliziranog šećera. Iako me Machelian uvjeravao da ne koriste šećer u proizvodnji ovog vina, već samo rižu, vodu i kvas. Otpio sam još jednom gutljaj, pristojnosti radi. Machelian je dovršio čašu.
Nakon jednostavnog ručka od riže s češnjakom i juhe u lokalnoj zalogajnici, krenuli smo natrag istim putem. Nad Batadom smo sada krenuli ravno niz terase prema glavnom selu na dnu. Tek tada, kada sam sam se morao naginjati unazad da ne bih poletio niz terase, došla je do izražaja njihova strmina. A još više kada sam se kasnije morao penjati s druge strane amfiteatra natrag prema Hillside Innu. Neke od stepenica bile su toliko visoke da sam se morao pridržati rukom. Pitao sam se kako ih Filipinci koji su nižeg rasta uspijevaju svladati.
Sedam sati nakon polaska iz Hillside Inna, bili smo natrag. Potpuno mokar od znoja da sam morao cijediti vodu iz svoje majice i hlača. U nogama sam osjećao mišiće. Ali vrijedilo je...
Od umora odspavao sam noć u komadu. Probudio sam se uz sunce i kukurikanje pijetlova.
Cijelo sljedeće jutro čilao sam s knjigom u ruci na terasi hotela. Od tog pogleda nisam se mogao umoriti. Pojeo sam još jedan pancit bihon ili, po naški, stir fry noodles, te svinjetinu sinigang. Ovo posljednje je svinjetina kuhana u gorkom umaku od tamarinde. Nije baš nešto što bih često jeo, ali kad si na Filipinima... Valja probati lokalne specijalitete...
Psi su me svejedno budno motrili. Iznenađujući je broj pasa lutalica posvuda na Filipinima. Više sam ih viđao samo po Rumunjskoj. Nisu nimalo agresivni, ali dosadni do zla boga. A ovi u Hillsideu još su i toliko smrdljivi da ih se osjeća nadaleko. Ne baš prijatni miris uz jelo.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:26 sati.