Namjeravao sam uzeti jutarnji jeepney do četrdeset minuta udaljenog Maligconga, sela usred rižinih polja, baciti pogled i vratiti se natrag u Bontoc na vrijeme da uhvatim jedan od posljednjih jeepneya za Banaue, pedeset kilometara južnije od Bontoca. Maligcong navodno ima jedne od najspektakularnijih terasastih rižinih polja u regiji, izgrađene od kamena.
Kiša me nagnala da još jednom promijenim planove. Od večer prije nije prestajala padati. Hagupit/Ruby došao je do Manile, a nas je, sjeverno od glavnog grada, počastio "samo" s kišom. Taj dan, po prvi put od dolaska na Filipine, kiša nije prestajala padati cijeli dan. Oblaci i magla prekrili su planine. Vidljivost je bila niska.
Uzeo sam u devet ujutro drugi i posljednji bus za Banaue. Nakon devet ide samo nekoliko jeepneya i sredinom dana sva promet prema Banaueu prestaje. Cesta se po izlasku iz Bontoca počela vijugavo penjati sve više u planine. Za razliku od prethodnog dana, ova je bila jako dobro asfaltirana ili cementirana. Povremeno su se pojavljivala male terase s rižinim poljima. Kako smo išli sve više, to su polja zamijenili borovi. Na 1520 metara nadmorske visine prvi sam put na Filipinima vidio borove. Dali su pejzažu dozu svježine. Pratili su nas neko vrijeme. Altimetar je pokazao 1910 metara nadmorske visine kada se bus napokon počeo kretati nizbrdo. Tu smo brzo stali i čitav je bus brzinom vjetra izletio van. Bilo je vrijeme doručka. U improviziranoj zalogajnici nestajao je balut za balutom. I nakon toliko dana na Filipinima ne mogu se prestati čuditi kako Filipinci za doručak mogu u sebe utrpati kobasice, pačje embrije, juhe i tko zna što još ne.
Kiša je padala bez milosti. Kapi su bile toliko sitne, ali u takvoj količini da je izgledalo kao da smo ribe u vodi. I vjetar koji nije nimalo pomagao.
Banaue je središte područja u kojem se proizvodi najviše riže na Filipinima i gdje su rižina polja postavljena u obliku terasa oko sela. Pred samim Banaueom počele su se pojavljivati velike terase, ali do onih najljepših treba izaći iz Banauea u mala sela u okolici poput Bangaana, Batada, Maoyaa, Hungudana i Nagacada. Ovih pet kolektivno čine lokalitet znan kao 'Rižine terase Banauea' koji je pod zaštitom UNESCO-a. Mnogi turisti dođu samo do Banauea, bace pogled na tamošnje terase i krenu dalje vjerujući da su vidjeli one prave. Terase u Banaueu nisu svjetska baština, a Banaue je samo dobra odskočna daska.
Kako je kiša i dalje padala, odlučio sam smjestiti se i provesti dan odmarajući u inače nimalo slikovitom gradiću od malo više od tri tisuće stanovnika. Njegova visina od oko 1300 metara značila je da je zrak nešto hladniji. Dugi rukavi i duge hlače ovdje su cijeli dan bili na meni, a navečer sam morao zatvoriti i prozor u sobi jer je jednostavno bilo prehladno.
Smjestio sam se u Uyami's Greenview Lodge u glavnoj ulici i s otvorenim pogledom na dio terasa. Soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku došla je svega dvjesto pedeset pesosa ili trideset i pet kuna. Najjeftiniji dosad. No, tu sam prvi put u svojih petnaest godina lutanja po svijetu naišao na nešto novo, a što je ne samo bila praksa u mom hostelu, nego očito u većini po Banaueu i okolici - utičnica nema u sobama i svako punjenje mobitela, fotoaparata ili laptopa dodatno se plaća.
'Charging phone 20 peso. Charging camera 40 peso. Charging laptop 45 peso.' - pisalo je velikim slovima na recepciji. I topli tuš dodatno se naplaćivao pedeset pesosa.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:28 sati.