Dobra stvar vožnje noću jest da prometa gotovo i nema. U šest, najkasnije sedam, javni život kao da staje na Filipinima. I tako je, umjesto dva sata, vožnja do Vigana po dobro asfaltiranoj cesti potrajala samo sat i pol.
Kada sam se napokon nakon dugog dana smjestio u Hotel Veneto de Vigan, par blokova od glavnog trga, mogao sam se otuširati i to toplom vodom. Prvi put nakon Cebu Cityja imao sam privilegiju tuširanja toplom vodom. Manje nisam ni očekivao u hotelu kolonijalnog tipa gdje noćenje s doručkom dođe tristotinjak kuna.
Upalio sam televiziju i pronašao CNN. Zanimalo me što se događa s tajfunom. Nisam puno trebao čekati jer je Hagupit Ruby bio vijest dana na svim televizijskim postajama. Približavao se polako istočnim Filipinima i udar se očekivao u noći sa subote na nedjelju. Ekran je bio prepun slika evakuacije. Ja sam bio na sigurnom. Sve su agencije predviđale da neće biti posljedica sjeverno od Manile. Vigan, preko četiristo kilometara sjeverno od Manile, postalo je savršeno utočište. A do konačnog udara imao sam još puna dva dana kada sam se trebao odmaknuti još više na sjever.
Vigan je kao važno središte međunarodne trgovine postojao još od vremena Puta svile, kada se roba poput zlata, drva i pčelinjeg voska trgovala za raznu drugu iz čitavog svijeta. I onda je 1572. godine došao španjolski konkvistador Juan de Salcedo koji je preuzeo tu važnu međunarodnu luku i pretvorio ju ubrzo u političko, gospodarsko i vjersko središte sjevernog Luzona. Tadašnje bogatstvo Vigana najbolje se vidi u njegovoj arhitekturi od koje je mnogo ostalo sačuvano do danas. Većina stare arhitekture po Filipinima uništena je za Drugog svjetskog rata. Ovi su otoci teško stradali u borbama između Japanaca i saveznika. No, iz Vigana su se Japanci povukli prije nego li su došli saveznički bombarderi i na taj način grad je u zadnji čas sačuvan.
Tzv. mestizo district je srce kolonijalnog Vigana. Uz dva glavna trga Plaza Salcedo i Plaza Burgos i glavnu pješačku ulicu Crisologo. Da, Vigan ima ulicu koja je u potpunosti zatvorena za promet, što je nešto unikatno na Filipinima. Uz svu buku i kaos koje po filipinskim ulicama čine raznorazna vozila, najčešće na dva ili tri kotača, gotovo je nestvarno u miru hodati po jednoj i ne okretati se svako malo u strahu da te netko ne pokupi. Zapravo, i u Crisologo ulici nije moguće posve se opustiti jer su okomite ulice otvorene za promet pa je vozilima dopušteno presijecati Crisologo, uglavnom u jednom smjeru jer su mnoge ulice po Viganu jednosmjerne, što je još jedna rijetkost na Filipinima. Ali odmakneš se par blokova od ove pješačke oaze i odmah nalaziš onaj kaos tipičnog filipinskog grada. Po Viganu je izrazito lagano kretati se jer je cijeli centar napravljen po principu rastera. Ulice se sijeku pod pravim kutem. I dok se uzduž Crisologa nalazi stara kolonijalna palača do palače, u pokrajnjim ulicama se već primjećuje mješavina starog i novog. Većina palača zapravo nisu palače u pravom smislu te riječi, već gospodske kuće bogatih obitelji iz viganske prošlosti. U tim palačama ili kućama živjeli su ili Španjolci, kolonijalni gospodari, ili češće mestizosi, tj. trgovačka elita koja je nastala mješanjem kineskog stanovništva sa Španjolcima i lokalnim življem. Stoga i mnoge imaju mix španjolskih i kineskih elemenata. S jedne strane dugi balkoni i šarenilo boja, toliko karakteristični za primjerice Latinski Ameriku; s druge korištenje mnogo drva, pogotovo drveni ulašteni podovi, toliko tipični za Kineze. Problem očuvanja tih kuća ili palača je u tome što je upravo njihov veći dio sagrađen od drva, koji je materijal kojeg ima u izobilju, ali ujedno je i materijal koji najlakše stradava u vlažnoj filipinskoj klimi. Neke od palača su koliko toliko obnovljene i u vidljivo su u boljem stanju od većine kod kojih je vidljivo propadanje uslijed nedostatka novca, iako se stara jezgra Vigana nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Boja se ljušti sa zidova, drveni dijelovi gnjili i puni termita... Ali čak i te oronule palače daju neku posebnu draž, bude sjetu...
Ušao sam u dvije od tih palača. Princip je uvijek isti: prizemlje je od kamena i koristilo se kao spremište, dok je gornji kat od drva i tu je živjela gospoda. Važno je u unutrašnje dvorište, zatvorena oaza mira. U nekim od palača nalaze se danas hoteli i restorani, u drugima još uvijek žive ljudi, u trećima su razne trgovine, najčešće suvenirnice koje nude najviše tkaninu istkanu ručno od abela, lokalne vrste pamuka. Četvrte su napuštene...
Poslijepodne iskoristio sam lijep i sunčan, ali nimalo vlažan dan da otiđem još malo na jug i to sat vremena do naselja Santa Maria. Krenuo sam dosta kasno jer sam napravio poslijepodnevnu siestu i to se pokazalo kao greška znajući kako od šest sati nadalje Filipini više ne žive. Nisam uzeo u obzir i faktor čekanja na prijevoz. Rijetko tko je na Filipinima siguran kada kreće neki bus, kombi ili jeepney. Zadnja dva kreću tek onda kada su puna, dok prvi obično ima fiksnu satnicu, ali koja se rijetko ispoštuje. Deset do četiri dopješačio sam do jednog od glavnih kolodvora u Viganu. Računao sam da ako vožnja traje sat vremena, imam točno šanse doći do Santa Marije prije mraka. I potom se vratiti nazad. Zaboravio sam da su ovo Filipini. I bus u četiri pojavio se u pet. Kada je Partasov bus napuštao Vigan, sunce je već bilo dosta nisko na horizontu. Kako je bus sve više hitao obalnom cestom na jug i obilazio zelene brijegove, koji su izgledali kao da je netko zgužvao list papira i bacio ga na ovaj dio Luzona, sunce je sve više približavalo moru i stvaralo sve više nijansi crvene i narančaste boje na horizontu. I onda je nestalo. Mrak je obuzeo prirodu dok je bus prolazio kroz naselja koja su svi odreda nosili imena svetaca: Santa Lucia, San Quintin... Na karti sam pronašao i San Estebana, San Ildefonsa, San Juana, San Fernanda, San Vicentea, Santiaga i Santo Dominga... Još jedan dokaz koliko je religija oduvijek bila važna za prosječnog Filipinosa.
I onda je naposljetku došla Santa Maria. Bilo je šest. Ulične svjetiljke jedva su osvjetljavale glavnu ulicu mjesta.
"Church?", upitao sam vozača pri izlasku iz autobusa. Odmahnuo je neodređeno rukom negdje prema naprijed.
Nije mi bilo dovoljno. Upitao sam slučajnog prolaznika. Ovaj put koristio sam riječ na tagalogu - iglesia. Još jedna jezična ostavština Španjolaca. Ovaj put dobio sam bolju uputu. Naprijed pa desno.
Crkva nije bila ta koju sam tražio. Preda mnom je bila moderna daščara. Nije mi bila jasna filipinska logika. Zašto bi stranac dolazio u neko mjesto poput Santa Marije da vidi jednu daščaru kakvih ima na tisuće po ovim otocima?
"Iglesia?", pokušao sam još jednom. Ovaj put u trgovini mješovitom robom preko puta daščare. Opet je ruka poletjela prema istoj daščari. Sada me to već počelo frustrirati. Pokušao sam napraviti neku komunikaciju na engleskom, ali za razliku od ostatka Filipina, ovdje ga je rijetko tko govorio. Nula bodova.
Izašao sam iz trgovine i nastavio hodati cestom prema više svijetla. Prolazio sam uz zalogajnice uz cestu. Škola u čijem se dvorištu igrala skupina djece. I onda kao svijetlo na kraju tunela ukazala se ona koju sam tražio. Na vrhu malog brežuljka i stotinjak stepenica nalazila se Iglesia ni Santa Maria. Pod laganim osvjetljenjem tajanstveno se šepurila u tu vjetrovitu večer. Taman sam se uspeo stepenicama kada je čuvar sjeo na motocikl i otišao, ostavljajući me samog s njom. Nije važno što nisam mogao ući. I ovako izvana je bilo dovoljno dobiti još jednu sliku kolonijalnih Filipina. Crkvu su Španjolci izgradili tijekom 18. stoljeća i jedan je od najboljih primjera tzv. zemljotresnog baroka, podvrste koja je zbog stalnih potresa česta po Filipinima i radi stabilnosti karakteriziraju ju masivni zidovi i potpornji, nešto što je u ostatku svijeta tipičnije za gotiku, a nikako za barok. Da stvar bude još zanimljivija, Santa Maria je izgrađena posve od opeke, što je vrlo rijedak građevni materijal u ovoj zemlji. Razumljivo zašto je crkva stavljena pod zaštitu UNESCO-a. Zapravo je riječ o grupnom lokalitetu filipinskih kolonijalnih crkava kojeg čine četiri crkve - tri na Luzonu i jedna na Panayu. Moja je namjera bila posjetiti sve tri na Luzonu, a Santa Maria je bila prva od tri.
Spustio sam se istim stepenicama do glavne ceste i otpješačio natrag prema Save More supermarketu. Radnje su se jedna za drugom počele zatvarati. Bilo je sedam. Stao sam ispred supermarketa u nadi da će ubrzo proći neki bus natrag za Vigan. Cijelo vrijeme imao sam neki grč u želucu jer sam od početka bio svjestan da je bilo prekasno i da većina buseva, barem u smjeru sjevera više nije vozila. Imao sam pravo. Ništa nije prolazilo prema sjeveru. Rijedak motocikl ili automobil, ali ne i jeepney ili autobus. U smjeru juga redali su se autobus za autobusom. 'Manila' je pisalo svakome od njih na prednjem staklu. To su noćni busevi koji su krenuli iz Laoaga. Grč je bio sve veći. Nadu su mi donekle ulijevale i dvije Filipinke koje su također uporno čekale. Na moj upit o busu, odgovorile su mi da čekam:
"U Candonu je fiesta i zatvorili su ceste. Bit će..."
Candon je bio nešto južnije na karti. Nevjerovatno kako je nekome dozvoljeno da zbog ulične zabave zatvori sav promet na nacionalnoj magistrali. Ali to su Filipini...
I one su išle za Vigan.
Vrijeme je prolazilo. U osam i trideset više nisam bio uopće siguran da će, bez obzira na fiestu, išta više proći. U devet sam počeo raditi planove da možda pokušam pronaći neki smještaj u Santa Mariji. Da se na vrijeme dam u potragu. O hotelu nije bilo govora jer hotela u ovome gradu s jednom i pol ulicom nije bilo.
"Možda nekakav homestay?", počeo sam razmišljati na glas.
Razmišljao sam da da sam od prvog dana zbrajao vrijeme koje sam na Filipinima proveo čekajući raznorazna prijevozna sredstva, sigurno bih skupio dvadeset i četiri sata.
I onda je u devet i trideset, nakon dva i pol sata čekanja, iznenada krenulo. Procesija autobusa, kamiona, motocikla, automobila... Fiesta je očito završila. Istovremeno su sada stala dva autobusa jedan iza drugoga za Vigan. Bez puno razmišljanja uletio sam u prvi.
Kada sam došao do Vigana, grad je već spavao. Ulice su bile toliko tihe da su se povremeno čuli i zrikavci. I dalje je puhao vjetar koji je noćnu šetnju gradom učinio vrlo ugodnom.
Vratio sam se u hotel.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:34 sati.