Baš sam bio pomislio kako, s obzirom na filipinski način vožnje bez pravila, imaju i malo prometnih nesreća. Nisam vidio niti jednu od dolaska u zemlju. I onda se dogodi ne da vidio prometnu, nego sam postao i sudionikom prometne nesreće.
Bilo je osam ujutro i kombi me taman pokupio pred hostelom. Unutra već petero mladih Amera, mladi danski par te stariji Šveđanin i njegova filipinska žena. I krećemo mi prema izlazu iz Puerto Princese. Nismo odmakli daleko od Rizal Avenije kada se na raskršću svom brzinom tricikl zabio u bočnu stranu našeg kombija. Na ovdašnjim raskršćima nema ni znakova ni semafora i tu treba biti dodatno oprezan. I naš vozač kombija i motociklist oboje su smatrali da imaju prednost. Zakon jačega. Jadni se motocikl zabio u kombi, malo ga udubio na vratima i onda se odbio par metara. Starija žena u njemu vidno potresena, ali hvala Bogu nikome se ništa nije dogodilo. Naravno da smo sljedećih dvadesetak minuta potratili dok su se dvojica prepirala čija je krivica.
Puerto Princesa, iako najveći grad na Palawanu, zapravo je po filipinskim standardima dosta malen grad i nimalo kaotičan kada se usporedi sa Cebuom. A kada se jednom izađe iz grada, prometa gotovo da i nema. Jako malo ljudi uopće ovdje posjeduje automobile i većina prometa u provinciji svodi se na jeepneye, autobuse, tricikle i motocikle. Izvan grada se zapravo i najbolje vidi koliko je Palawan zapravo djevičanski otok i slabo naseljen. U Puerto Princesi živi dvjesto pedeset tisuća, trećina ukupnog stanovništva cijelog otoka. Ostatak su uglavnom brežuljci, prašume, plaže, rižina polja, ispresijecano s ponekim selom ili manjim gradićem. Nema one prenaseljenosti i megapolisa kao što je to bio slučaj na Cebuu. Ovdje, čim se krene od Puerta na sjever, odmor je za sva osjetila.
Otišao sam dva sata na sjever u Sabang. Malo je to ribarsko selo čiju eventualnu čar uspješno uništavaju na desetke suvenirnica i zalogajnica koje su se načičkale u luci. Razlog je jedan jedini. Iz te luke polaze brodovi prema Podzemnoj rijeci, najposjećenijem lokalitetu na Palawanu i jednom od najvažnijih na čitavim Filipinima. A dok je zapravo košarkaško igralište koje je dok sve do onda kada ima turista i kada je otvorena Rijeka. Predvečer se pretvara u igralište za vjerovatno najomiljeniji sport Filipinaca. Posvuda po Filipinima primijetio sam košarkaška igrališta. Neka, poput ovog, malo bolja, druga samo prašnjavi teren s košem na jednom kraju. Ponekad su ti koševi i na četiri kotača pa ih valjda mogu pomicati kada i gdje im se prohtije igrati. A da ne govorimo da se na televiziji non-stop vrti košarka...
Podzemna rijeka je 8.2 kilometara dugačka rijeka koja je tisućama godinama kreirala svoj put kroz stijene vapnenca i tako stvorila labirint tunela i dvorana. Iako je dnevno broj posjetitelja, zbog zaštite eko-sredine, ograničen na tisuću i šesto, i što bi da su pametni trebali uvesti i naši na Plitvičkim jezerima, zbog ponedjeljka ljudi je bilo malo i imali smo sreće da se uopće nije trebalo čekati na ulaz. Motorna bangka prevezla nas je najprije s doka u Sabangu do ulaza u Rijeku, gdje nas je preuzeo drugi brod, zapravo čamac na vesla koji nas je uveo unutra. Unutrašnjost pećina nije osvjetljena i tek se ručnom svjetiljkom osvjetljavaju određene formacije.
"Vidite tamo? Djevica Marija! Vidite?", uperio je snop svjetla prema stijeni. Da bi se vidjela Marija, trebalo je dakako puno mašte.
"A krokodil? Vidite li ga?", snop svjetla je opet poletio prema stijenama.
Jaslice. Kukuruz. Patlidžan. Gljiva. Zmija... Nizale su se formacije. Za malo njih se istog trena moglo vidjeti na što liče. Za većinu trebaš imati dobro oko za apstraktno.
Sjedalo u čamcu je postalo vrlo neudobno. A vodič je na samo sipao i sipao. U jednom trenutku počela mi je padati glava. Da ne zaspim, potrudili su se šišmiši raznih vrsta kojih u ovim pećinama ima negdje oko četiristo tisuća. Jedni su neumorno nam letjeti nad glavama. Neki toliko nisko da je malo falilo da se te kamikaze zabiju u nas. Drugi, oni noćni, visili su naglavačke sa svodova. Njih na tisuće poput točkica visoko iznad glava.
Od Podzemne rijeke, koja je ujedno i lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, očekivao sam puno više. Ono što me se dojmilo jest pogled na ravan tunel gdje se rijeka nastavlja u dubinu planine i nestaje u tami. Na ulazu u njega naš se čamac okrenuo i krenuo natrag prema izlazu. Dozvoljeno je posjetiti samo kilometar i pol Podzemne rijeke.
Na izlazu pozdravili su nas monitor gušteri. Neki primjerci imali su i do metar i pol dužine, a podignutih prednjih nogu i glave, išli su i tridesetak centimetara u visinu. Iako su uglavnom kopnene životinje, ne libe se i bućnuti u vodi. Jedan je plivao uz naš čamac i primijetili smo mu tek glavu. Iako su potpuno bezopasni, ne bih se volio naći u vodi s njima. Djeluju zastrašujuće.
Nakon Cebu Cityja, Podzemna je rijeka postala drugi lokalitet na ovom putovanju koji je razočarao. Prerazvikan. I nikako mi nije bilo jasno zašto je pod zaštitom UNESCO-a, a bome ni kako je postala nacionalni park.
Izašao sam iz kombija u Salvacionu, raskršću cesta od kojih jedna vodi prema Sabangu, druga prema Puertu, a treća dalje na sjever prema El Nidu. Konglomeracija je to nekoliko neuglednih kućica, od kojih su većina zalogajnice i jednostavne trgovine koje žive od ceste i putnika koji tu rade predah.
Nisam trebao puno čekati i brzo sam uhvatio drugi kombi prema četiri i pol sata udaljenom El Nidu na krajnjem sjeveru Palawana.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:38 sati.