Doletio sam Cebu Pacificom iz Cebua na Palawan, točnije Puerto Princesu. Let, kao i svi dosad, bio na vrijeme, a sve je toliko opušteno da se nikako nije dobivao dojam da je riječ o jednoj niskotarifnoj aviokompaniji.
Puerto Princesa je zgodan i kompaktan grad i s oko dvjesto pedeset tisuća stanovnika jedini značajniji grad na otoku. Sve od interesa smješteno je uzduž glavne Rizal Avenije, koja se u dužini od par kilometara proteže od malog aerodroma na istoku do luke na krajnjem zapadu. Grad mi se svidio na prvu. Vjerovatno bi mi se nakon Cebu Cityja puno toga svidjelo na prvu. Kaos je sveden na minimum. Isto tako lakše se diše. Prosjaci i drugi probisvijet je nestao s ulice, a sređenije kuće i mnoštvo zelenila po ulicama i trgovima, što je važno s obzirom na vrućine, daje Puerto Princesi jedan veoma human izgled i jednostavno mami putnika da mu se grad svidi.
No, kada mi se kroz koji mjesec ili možda godinu dana slegnu emocije i kada sagledam ovo putovanje s odmakom, uvjeren sam da će mi u pamćenju ostati nešto drugo. Uvijek volim reći da su najbolje stvari u nekom mjestu one koje ti ostanu u sjećanju i nakon puno mjeseci i godina i kada te netko pita što ti se svidjelo najviše u primjerice Pekingu da odmah na prvu, bez puno razmišljanja, kažeš park uz Zabranjeni grad. Ili pekinška patka u tom i tom restoranu. Takve stvari koje izlete bez puno naprezanja sivih stranica valja preporučiti drugima. To je moj princip.
Kada me netko kroz neko vrijeme upita o Puerto Princesi, sigurno ću mu odgovoriti night food market na Baywalku!
Hrana je za Filipince sastavni dio života. Hrani se ovdje pridaje posebna pažnja, kao uostalom u gotovo cijeloj Aziji. Tajlandska kuhinja je svjetski poznata. Kineska također. Vijetnamska. Malezijska. Filipinska je međutim nepravedno zapostavljena. Ne govorimo sad ovdje o onoj "čudnoj" hrani poput pilećih crijeva ili glava koje sam već probao, ili pasjeg mesa i baluta, pačjeg embrija u razvoju, koje tek trebam probati. Govorimo ovdje o tradicionalnoj filipinskoj hrani koju Filipinci svakodnevno jedu u svojim kućama.
Od prvog dana na Filipinima zaprepašten sam količinom običnih jednostavnih zalogajnica uz cestu, bilo to u manjim mjestima poput Loona ili Argaa, ili u većim poput Cebu Cityja. U svakoj žene u loncima nude po pet šest različitih jela za vrlo male novce. Meso dominira filipinskom prehranom i to na prvom mjestu svinjetina i piletina. Govedine je jako malo, kao i drugih vrsta. Riba je uglavnom zapostavljena osim u nekim većim mjestima uz more. Povrće je veoma važno i to tikvice i mahune te bundeva. Primijetio sam da je najčešći način pripravljanja jela u obliku primitivnih gulaša i đuveđa te direktno na roštilju. Hrana je jednostavna, bez puno mješanja začina, a čili se koristi veoma rijetko.
U Cebu Cityju sam za večeru bio naručio Bicol Express, jedno od rijetkih nacionalnih jela koje je ljuto. Komadi svinjetine, koja je očito prethodno lagano prepečena, kuhaju se zajedno s kozicama u kokosovom mlijeku u koje se stave čili papričice. Ovo jelo napravi mali kaos u ustima - u početku se osjeća slatkoća kokosova mlijeka, a onda iznenada čili izvrši svoj atak na naše nepce. Riža je najčešći i najjeftiniji prilog, porcija se dobije već za kunu i pol, i onda lagano drži na uzdi ljutinu Bicol Expressa.
I juhe nude na Filipinima. Nisu to juhe kao predjela, već zaseban obrok, najčešće s puno tankih rižinih rezanaca koji su veoma zasitni. Na Cabilau naručio sam jednom 'noodle soup with vegetables'. Nisam znao što očekivati jer je to bio prvi put da naručujem juhu na Filipinima. Poznavajući dobro Aziju zbog mojih višegodišnjih lutanja po ovom kontinentu, naručio sam juhu za ručak kao jedino jelo. Nisam pogriješio. Na stolu mi se ubrzo našla poveća zdjela s mnoštvom bijelih rezanaca u gotovo prozirnoj tekućini u koju je bilo ubačeno i nešto kupusa te mrkve. Čim sam progutao prvu žlicu, okus me vratio u moje vijetnamske dane i iznenadila me sličnost s vijetnamskim phoom. Lagana aroma đumbira i, lokalni touch, mrvica gorčine filipinskih calamansi limeta.
Priznajem da volim uživati u hrani. To se počinje vidjeti na meni sve više kako idu godine.
No, najbolje druženje s hranom dogodilo se u Puerto Princesi na Palawanu.
Baywalk je promenada uz more s pogledom na zaljev kojeg zatvara ovaj grad. Nalazi se tek par ulica niže od Rizala. Danju sunce žari i pali i tek je šačica ljudi. Navečer, čim sunce zađe i temperatura padne, gomila izađe van u šetnju. Ali ne samo u šetnju. Dolaze tamo i dobro pojesti. Čitave obitelji s malom djecom. Skupine prijatelja. Zaljubljeni parovi. Baywalk se tada pretvara u jedan veliki restoran na otvorenome. 'Night food market' je suštinski azijska priča. Na mojim putovanjima po kontinentu nije bilo zemlje koja navečer nije živjela na tržnici s hranom. I ovdje u Puerto Princesi to nije turistički Disneyland jer stranaca, koje sam tijekom dana viđao na ulicama, navečer na Baywalku nije bilo. To je mjesto gdje lokalci dolaze pojesti i podružiti se. Sastavni dio života.
Na desetke štandova poslagani su niz promenadu. Meso se obično roštilja i dominira dakako piletina i svinjetina. Međutim, Baywalk je ipak raj za ljubitelje ribe i morskih plodova. Ima ih svih vrsta i oblika. Dovoljno je prošetati niz promenadu i vidjeti što se nudi. Na nekim štandovima nudi se više, na drugima manje, ali odmah se vidi da je riba svježa, a ne dimljena i potom pripremljena, što je bio dosad slučaj. Ako ti se svidi neka riba, upitaš za cijenu. Ako ti je i to na volju, riba je "ulovljena" i tada samo još treba dati kuharu uputu kako da ju spravi. Petnaestak minuta kasnije riba je na stolu spravljena točno na onakav način kako si naredio.
Meni su se za oko zakačili škampi, njih desetak, i uz cijenu od samo dvjesto pesosa ili dvadeset i sedam kuna. Uputa: na maslacu, češnjaku i čiliju. Želja: da bude što sličnija ljutim škampima u Maleziji. Rezultat: za polizati prste.
Još bolje ide uz filipinsko Don Miguel nacionalno pivo. Ili Red Horse extra strong s 6,9% alkohola. Oba opasno pitka.
Na putu natrag u hostel zgrabio sam za po šest pesosa ili osamdeset lipa dva mini wafla koje ovdje preliju margarinom i šećerom i onda presavinu kao palačinke. Zapravo ih ovdje i zovu 'pancakes', a u pravilu su wafli. Tijesto je jako mekano i topi se u ustima, a mislim da sam osjetio i malo kokosovog mlijeka.
Hint za jednostavan desert: puding od čokolade kuhan u kokosovom mlijeku.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:39 sati.