Sinoć sam prije spavanja s trijema svog bungalova promatrao južnofilipinsko nebo posuto tisućama zvijezda, poput dragulja. Oblaka nije bilo i pogled je bio savršen. Preko mora nazirala su se svijetla Argaa na Cebuu.
Usred noći, nakon što sam napokon uspio zaspati izmoren vrućinom i neprestanim znojenjem, probudio me nakratko lagani zvuk.
"Kiša? Ne može biti...", pomislio sam u polusnu, prisjećajući se sinoćnjeg neba.
Budilica je zazvonila u šest i trideset. Vani se tada već razdanilo. Kiša je lijevala kao iz kabla. Par puta nebo se zaderalo gromom. Nisam mogao vjerovati. Nakon sinoćnjeg čistog neba, danas su nebo prekrili gusti sivi oblaci. Sjeo sam na obalu. Cebu se nije više vidio na drugoj strani mora. I njega su progutali isti oblaci. Na moru nekoliko usidrenih bangki i par ribara u svojim malim drvenim čamcima ne puno različitim od kanua. Oni bliže kopnu uglavnom su mirovali, ali iza koraljnog grebena more je bilo uzburkanije i jedan je od ribara imao pravi mali vodeni rodeo.
Namjeravao sam u osam uzeti lokalni brod direktno s Cabilaa za Argao na susjednom otoku Cebu. Brod košta kikiriki i namijenjen je lokalnom stanovništvu koje dvaput tjedno, utorkom i subotom, ide u opskrbu na Cebu. Vrijeme bi moglo poremetiti planove. Dok sam čekao informaciju da li će biti broda ili ne, ispio sam ranojutarnji crni čaj s pogledom na more.
U osam i petnaest mlada Filipinka s recepcije došla je po mene. Stupili su u kontakt s kapetanom i brod za Argao ipak ide.
"Kada?", upitao sam.
"Osam i pol. Devet. Tko zna. Filipinsko vrijeme. Čekat će te.", dobio sam odgovor.
Spreman već odavno sjeo sam na motocikl i požurio na dok na drugom kraju Cabilaa. Kiša je upravo bila prestala. Oblaci su još prijetili, ali barem iz njih više nije lijevalo.
"Biiiiig boat! Don't worry!", jučer mi je rekla Estrella, vlasnica resorta, na moj upit o veličini broda za Argao. Kada sam jutros vidio pred lučicom malo veću bangku prema kojoj su mi pokazivali lokalci na doku, mislio sam isprva da sam nešto krivo razumio. A onda su me manjom bangkom dovezli upravo na tu veću. Dvadesetak ljudi već je bilo na njoj kada sam se ukrcao u osam i trideset. Mislio sam da čekaju samo mene. No, čekanje se nastavilo. Ubrzo je drugom bangkom s obale prebačeno još troje putnika, među kojima je bila i starija slabo pokretna žena. Ni tada nismo krenuli. Deset minuta iza devet nova je bangka dovela još svježe krvi. Njih sedam ili osam. Pokušao sam izbrojati koliko nas je ukupno bilo na brodu. Nisam uspio pa sam na kraju procijenio da je moralo da nas je bilo tridesetak.
"This motorbangka/watercraft is authorized to carry twenty (20) passengers as indicated in the passenger ship safety certificate..." - velikim plavim slovima bilo je zapisano na jednom od bijelo ofarbanih zidova broda. Može biti da su, s obzirom na nekoliko djece na brodu, računali dvoje djece kao jednog odraslog. Svejedno, bilo nas je previše.
Ni tada nismo krenuli. Ali ubrzo se posada uznemirila, putnici, svi odreda lokalci, na sebe su postavili jakne, a žene marame na glave. Očito se nešto trebalo dogoditi.
I krenuli smo. Bilo je devet i trideset. Vrijeme nas je i dalje služilo. Kiša nije padala, a more se smirilo. Uspio sam i odspavati na drvenoj klupici. A onda sam osjetio nečiju ruku na ramenu. Otvorio sam oči. Bio je to kapetan. Tražio je sto pedeset pesosa za prijevoz. Pogledao sam na sat. Bilo je prošlo tek malo manje od sat vremena. Obala Cebua je bila vrlo blizu. Bilo mi je rečeno da će prelazak tjesnaca koji dijeli Bohol od Cebua trajati dva sata. Nije mi ništa bilo jasno. Očito je kapetan ubrzao s obzirom na dobro more.
Sat vremena nakon polaska s Cabilaa zakoračio sam na smeđu pješčanu plažu Argaa. Ovdje nije bilo ni koralja ni morske trave i bangka je mogla pristati direktno na plažu. Izašlo je i sunce, a s njim je odmah krenula sparina. Nije trebalo puno da mi se majica namoči znojem.
Argao je šezdeset i pet kilometara južno od Cebu Cityja. Kako sam sutradan trebao letjeti iz Cebua na otok Palawan, Cebu City je morala biti moja konačna destinacija tog dana. Dok sam se pripremao za putovanje, Argao mi se u početku, zbog kolonijalne ostavštine, učinio kao zanimljivo mjesto za posjetiti. Međutim, kako je vremena bilo malo, počeo sam kratiti i Argao je ispao s liste. Srećom pronašao sam onaj direktni brod s Cabilaa, čime sam uštedio vrijeme budući da se nisam morao vraćati s Cabilaa za Tagbilaran. I Argao je ponovno bio u igri.
Otišao sam do stare španjolske crkve koju su u 18. stoljeću sagradili augustinci. I napokon sam vidio svoju prvu filipinsku kolonijalnu crkvu u cijeloj svojoj raskoši. Potres je završena priča. Crkvu sv. Mihaela Arhanđela sagradili su od koraljnog kamena, čestog građevnog materijala na ovim otocima. Fasada joj je vrlo jednostavna, tek s nekoliko reljefa, uključujući i onaj sv. Mihaela. Tu je i toranj koji je savršeno proporcionalan prema crkvi.
Unutra je u tijeku bilo vjenčanje, ali to me nije spriječilo da uživam u stropnim slikarijama na drvu sa scenama iz Biblije, među koje se uvukao i poneki fantastični element. Lagano izbjedljela boja slikarijama je dodavala osjećaj starine i veličanstvenosti. Ovo je cebuanska Sikstinska kapela. Promatrajući crkvu i njene detalje razmišljao sam i koliko su Filipini slični Latinskoj Americi. Da mi netko izbriše pamćenje, prije bih rekao da ova crkva pripada jednom Peruu ili Boliviji. I ne samo izgledom, već i činjenicom da su sva vrata, i glavna i sporedna širom otvorena, ne bi li se napravila prirodna ventilacija u tom tropskom podneblju, ali i pokazalo ljudima da je crkva uvijek širok otvorena. Čak je i misa, dio vjenčanja, pjevana na vrlo sličan način kako se pjevaju mise po Amerikama.
Pred crkvom su i stare španjolske vojne barake, danas sudnica. Odlično nadopunjuje taj kolonijalni kompleks.
Prošetao sam do glavne ulice. Tu se smjestio čitav niz zalogajnica i raznoraznih trgovina. Prvi mi je korak bio pronaći bankomat i opskrbiti se novim pesosima. U novčaniku mi ih je ostalo samo sto i dvadeset. Nedovoljno. Morao sam ručati jer, s obzirom da sam preskočio doručak, želudac je tražio svoje, a trebalo se platiti i bus kartu do Cebua. Na moja pitanja o mjenjačnici svi su negativno klimali glavom. Poslali su me na bankomate u sklopu nekog supermarketa. Prvi je imao prazan ekran. Na drugom je pisalo 'Out of order'. Vratio sam se na glavnu cestu i nije bilo druge nego krenuti dalje za Cebu i izdržati još dva sata bez hrane. U Cebuu bi bankomata trebalo biti u izobilju. Ipak je riječ o velikom gradu. A sto i dvadeset pesosa bi trebalo biti dovoljno za kartu za bus. Već sam se bio predao i krenuo prema bus stajalištu kada sam ugledao jedan od onih natpisa - 'Zalagaonica'. Pawn shop. Zalagaonice su veliki biznis na Filipinima i svaki ih grad ima na desetke, a oni veći i na stotine. Nisam imao ništa za izgubiti i ušao sam u nju. Upitao sam da li bi mi mogli promijeniti dvadeset dolara. Djevojka iza metalnih rešetki nešto je otipkala u kompjuter i potvrdila. Tečaj dosta nizak, ali prihvatio sam i malo napokon obnovio stanje u novčaniku.
Sunce je sada sve jače peklo. S ruksakom na ramenima tek sam tada osjetio koliko sam zapravo na ramenima izgorio od sunca od svog onog jučerašnjeg plivanja oko koraljnog grebena.
Bacio sam pogled na prvu zalogajnicu. Na pultu prema ulici bilo je nekoliko plastičnih zdjela. U nekim je bilo ribe, u nekima mesa, u mnogima povrća. Pokraj njih, na staklenoj polici piramida malih smotuljaka od trstike. Unutra je bila riža. Uzeo sam dvije male mesne okruglice od svinjetine, dvije proljetne roladice od piletine, dva pohana pileća batka, jedan onaj smotuljak riže i porciju kuhanog povrća.
"Naprijed naprijed!", pokazale su mi žene rukom da uđem u prostor iza pulta.
Tu, u nepreglednoj i od dima crnoj prostoriji, nalazila su se tri plava plastična stola i nekoliko stolica te na jednom od stolova stolni ventilator. Trebalo mi je zraka pa sam sjeo točno uz ventilator. U kutu prostorije nagomilane prazne boce coca cole. U pokrajnjoj na krevetu izvalio se mlađi zamazani Filipinac i otvorenih ustiju odrađivao je svoju siestu.
"Sedamdeset pesosa.", zatražila je jedna od žena.
Pružio sam joj novčanice ne vjerujući da me ručak izašao manje od deset kuna.
Ubrzo sam se već nalazio u žutom Ceresovom busu za Cebu City. Kako busevi voze bez prestanka i po nekoliko njih u isto vrijeme na istoj ruti, ovaj je za razliku od onih na Boholu bio skoro pa prazan. I klimatiziran.
Da je Cebu daleko napučeniji otok od Bohola, jasno je kao dan. Dok je autobus hitao niz Nacionalnu autocestu, kako nazivaju glavnu cestu na Cebuu koja kružno poput prstena obavija otok i tako povezuje gotovo sve njegove gradove i sela budući da u unutrašnjosti ih je tek nekolicina i većina je na obali, praznog prostora, kakvog je bilo tu i tamo na Boholu, na ovom otoku nije bilo. Gotovo cijela cebuanska istočna obala jedna je neprekinuta naseljena linija. Da se putem izmijenilo nekoliko gradova, moglo se saznati tek po natpisima na trgovinama, restoranima i ostalim radnjama te po katoličkim crkvama. Uvijek je jedna u središtu filipinskog grada ili sela.
Argao je ustupio mjesto Taloodu, ovaj Sibongi, a ova Carcaru i San Fernandu. Potom je na red došla Naga, a u Talisayu već je bilo jasno da ulazimo u metropolitansku zonu Cebu Cityja. Promet je postao kaotičan, a uz rub ceste postalo je gusto kao u mravinjaku. Ceresov žućo pomicao se mic po mic i zapravo je više stajao nego se kretao. Unutra treštale su iz zvučnika neke očajne srcedrapateljske balade s latinoameričkom prizvukom koje, primijetio sam iz dana u dan, Filipinci naprosto obožavaju. Zamislite Barbru Streisand i stavite to na entu potenciju. Došlo mi je da vičem, režem vene i još ponešto. Svašta čovjeku padne na pamet kada je u busu zatvoren dva sata s baladama. Toliko je trajao naš put od Argaa do Cebu Cityja. Dva sata za proći šezdeset i pet kilometara.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:42 sati.