Krijesnice su sinoć nakratko izašle dok sam s trijema uživao u zvucima boholske prašume. Bilo ih je prekjučer puno više. Ponadao sam se da je i tih par krijesnica znak da će nas tajfun mimoići. Krivo. Ubrzo se digao jak vjetar, a kiša je postala sve jača. Naposljetku sam morao ući u svoj bungalov od trstike jer je vjetar nosio i kišu i prašinu i granje na sve strane. Unutra, dok sam ležao u krevetu, zavjese su se vijorile poput zastava na vjetru, a teške su kišne kapi svom snagom šibale metalni krov. Oglašen je tajfun tek prvog stupnja. Treći stupanj znači odlazak u sklonište na neko povišeno mjesto.
Jutro poslije, naizgled kao da sinoć ničega nije bilo. Na nebu tek rijetki oblaci. Ukazalo se i sunce. Kiša je napokon prestala. Ali vlaga je zato postala još nesnošljivija. Poglod prema rijeci Loboc otkrivao je da se ipak nešto dogodilo. Razina rijeke je puno viša od one prethodnih dana, ali puno više je u oči upadala njena brzina. Nekada gotovo posve mirna, sada je bila posve ubrzana i sa sobom je ta blatnjava voda nosila mnoštvo granja i raznih neprirodnih materijala.
Putem do Tagbilarana nailazio sam na još dokaza sinoćnje srdžbe Majke Prirode. Dvije benzinske postaje zatvorene i poplavljene. Posred ili uzduž ceste posvuda granje. Palme i stabla banana tužno su pognule svoje glave.
Nisam se dugo zadržao u Tagbilaranu. Samo onoliko koliko je bilo potrebno za iskočiti iz jednoga i uskočiti u drugi jeepney. Nastavio sam za Antequeru, pola sata od Tagbilarana. Cesta se zavojito uspinjala dijelom kroz prašumu, dijelom kroz rižina polja. Neka su bila prekrasno zelena, druga su već prošla žetvu. I jedna i druga pod velikim slojem vode zbog obilne kiše. Čovjek bi pomislio da bi trebalo biti manje vlažno na višoj nadmorskoj visini na kakvoj je Antequera. Ali ne. Stupnjeva nije bilo mnogo, tek tridesetak, ali i ovdje je vlaga bila gospodarica gradića.
Antequera nije mjesto u koje dolaze stranci. Bilo je to očito od trenutka kada sam pogrbljen kročio iz jeepneya. Jedva sam dočekao da se ispravim nakon pola sata vožnje. Zaskočilo me nekoliko motociklista, ali ne samo mene, već i ostale lokalne putnike. Prijevoz na motociklu je vrsta javnog prijevoza u Antequeri. Jedno kratko 'ne' i gomila se oko mene rasplinula. Bacio sam pogled na mjesto. Oronulo, otužno. Ne i prljavo jer se na ulici gotovo i nije mogao pronaći ni komadić papira, a smeće je uredno bilo poslagano u razne kante za reciklažu. Rijetko se to viđa u zemljama ovog tipa.
Oronulo. To je prava riječ. Središte glavnog trga oko kojeg se skupljaju jeepneyi, motocikli i svi ostali je sigurno stotinjak metara visoko stablo čije su grane gotovo posve, zbog kiše i vlage, prekrivene lišajevima i mahovinom i raznim drugim parazitskim biljem u kojem su svoje stanište našle mnogobroje ptice. Njihov pjev razbijao je uspavanu Antequeru. Ljudi jedva da su se micali ili razgovarali. Bila je ipak sredina dana. U nekoliko trgovina raznorazne robe, zidova s kojih se ljuštila boja, prodavači su u hladovini ubijali vrijeme. Isto su činili i oni ispod onog visokog stabla ispod kojeg je postavljena, već odavno napuknuta i savinuta metalna nadstrešnica. Mnogi su ubijali oko. Iza fasade onih trgovina pronašao sam lokalnu tržnicu. Ni na malobrojnim otvorenim štandovima nije bilo previše života. Nudilo se uglavnom voće i povrće i to posebice banane, extra malene cherry rajčice, bundeva, neka vrsta tikvica, krumpir, luk... Ovdje sam i prvi put vidio male calamansi limete, toliko male da nalikuju na špigule. Srednjovječna žena u jednom je uglu okretala u ulju komadiće bundeve i potom ih nataknula na štapić. Druga je nudila svježe napravljeni sok. Natrag na trgu, ispod stabla, prodavač je na roštilj bacao male kukuruze. Uzeo sam jedan za pet pesosa ili malo više od pola kune. I zato jer sam bio gladan, ali i zato jer mi ga je bilo žao tamo pred roštiljem usred vrućeg dana. Odšetao sam do župne crkve u rubu trga. Izdaleka je izgledala očuvana. Izbliza i crkvu "Deset zapovjedi" je lanjski potres "nagradio" raspuknutim zidovima. Za razliku od ostalih, ostala je pod krovom. Vidljivo napuknuta na sve strane, ali ostala je stajati. Za razliku od ostalih, i razrušenih, crkvi koje su bile kamene, ova kasnobarokna, i najmanje impresivna, očito je građena puno kasnije i od nekog drugog materijala, možda cigle.
Uskom sam se cesticom uputio kroz rubne dijelove grada prema obližnjim slapovima. Kuće su ovdje bile drvene, uglavnom od trstike, i povišene. Ispred nekih besposleno su bili njihovi vlasnici. Jedino su klinci trčkarali uokolo, a neki su osvježenje pronašli u mnogobrojnim potocima, bojom nimalo privlačnima.
Na kraju puta Mag-Aso slapovi je zapravo jedan slap razbijen na dva dijeka jednom stijenom. Dvjestotinjak stepenica kroz prašumu vodi do njega. Zbog okolne guste prašume vlage je ovdje još i više. Iako nije kišilo od sinoć, kapalo je s drveća, stepenice su bile prekrivene slojem mahovine i skliske. Silazak i uspon s backpackom na leđima značio je puno znojenja s moje strane. Prošao sam današnju kuru mršavljenja. Slapovi sami po sebi nisu bili ništa posebno. Prepuni smeđe vode zbog tajfuna i toliko brzi da, i da je voda čišća, zbog brzog toka bilo bi nemoguće okupati se i osvježiti.
Loon - moja sljedeća postaja na Boholu. Izbacili su me pred crkvom i otišli. Što je nekada bila najljepša boholska crkva, koju su 1803. godine podigli španjolski franjevci od koraljnog kamena, danas je hrpa ruševina. Onaj potres od 7.2 magnitude potpuno ju je srušio. Ovdje nisu ostala stajati ni njezina dva zvonika, ali ni niti jedan jedini zid. Crkva se kompletno urušila. I dok gledam sliku kako je izgledala prije potresa, ovdje u Loonu mi se više nego drugdje po otoku steglo srce.
Počeo je padati mrak, a i moj želudac je htio da ubacim nešto u kljun. Impresivan je broj zalogajnica koje ima ovaj mali gradić. Nisu to nikakvi restorani. Zalogajnica je pravi izraz. Svaka s nekoliko jednostavnih drvenih ili plastičnih stolica i stolova. U jednoj sam uzeo pola pečenog pileta kod kojeg se jako osjetila aroma đumbira. U drugoj, starijoj gospođi pogledao sam u lonce. Očito je bilo da je ta njena nepregledna zalogajnica bila prednji dio kuće u kojoj je stanovala i sasvim je vjerovatno da je ona bila njen jedini izvor prihoda. Njene tužne oči i naborano lice na kojem se vidjela težina njezina života ponukali su me da kod nje uzmem prilog - kuhani mješano povrće. Moram priznati da sam se isprva dvoumio jer nisam htio već na početku putovanja pobrati nekakvu crijevnu bolest. Ali hrana na kraju ne samo da je bila ukusna, nego nisam ni uznemirio želudac. Crijeva jesam pobrao. Hodajući okolo po malim štandovima s hranom u oči su mi upale kao male uske gliste pažljivo namotane na štapić za ražanj. Ubrzo sam saznao da to nisu bile nikakve gliste, nego pileća crijeva na roštilj, jedan od filipinskih specijaliteta. Zanimljiv i ukusan snack, ali toliko je stvari za probati na Filipinima da sumnjam da ću ih ponovno probavati. I na ostalim štandovima je crijeva bilo u izobilju. I pilećih nogica koje su navodno, po riječima prodavača, hrskave kada im se jedu prsti. Noge sam ostavio za neki drugi put.
Mrak je sada već potpuno pao. Teško se priviknuti, sa ovom vrućinom, da je kraj studenog i da mrak već počinje oko pet i trideset. Uvijek nekako očekujem da je sunce tu negdje do devet ili čak duže, a onda me uvijek nanovo iznenadi mrak u pet i trideset. Zima je, ali nemoguće je ovdje uživiti se u zimu.
Preda mnom je bilo još mnogo puta do mog večerašnjeg smještaja. Opskrbio sam se slatkišima iz raznih pekara kojima je Loon krcat. Ima ih više nego onih zalogajnica. Svaka druga kućica je 'bakery' i čovjek bi, vidjevši to, rekao da su ovi ljudi očito isključivo na šećeru. Jer šećer uostalom na Filipinima obožavaju. Stavljaju ga u sve i ne u malim količinama. Keksi i kolači imaju toliko šećera u sebi da se nije uspio otopiti i među zubima se uvijek osjećaju zrna šećera.
Pokušao sam pronaći prijevoz do dokova u dvadesetak minuta udaljenom Mopocu ne bih li tamo pronašao prijevoz preko preko kanala na sićušni otok Cabilao. Tada sam se prvi put na Filipinima osjećao kao stranac. Vidjevši mene s bijelom kožom cijena prijevoza na motociklu do Mopoca naglo je porasla. I vodiči i vlasnik lokalne ljekarne rekli su da je cifra nekih pedesetak pesosa. Svi odreda, u dosluhu, tražili su četiri puta toliko. Bilo je očito da žele oderati glupog stranca. Nisam se dao. Cijena je ubrzo s dvjesto pala na sto. Još uvijek se nisam dao. Nisu to neki novci, ali jednostavno ne volim kada netko od mene pravi budalu. Stajao sam na mjestu, uz cestu u centru Loona, pod slabom uličnom rasvjetom. Moralo je proći barem četrdeset i pet minuta. Vozači motocikla su dolazili i odlazili.
"Ideš za Mopoc?", upitao me još jedan.
"Da.", odgovorio sam mu i očekujući još jednu u nizu urnebesnih ponuda, bio sam spreman otkantati ga.
"Četrdeset pesosa. Ok?"
Nisam mogao vjerovati. Morao sam ga pitati da mi ponovi. Dobro sam čuo. Četrdeset pesosa.
Ubzo sam se s vjetrom u kosi truckao na dva kotača kroz tamu prema Mopocu. Na trenutke, s obzirom na stanje ceste, srce mi je bilo u petama. Ali stigli smo naposljetku u Mopoc. Umjesto četrdeset, dečku sam ostavio šezdeset. Poštenje se uvijek isplati.
Mopoc je bio u potpunoj tami. Malo ribarsko selo ostalo je bez struje. Posljedica onog tajfuna. Jedino svijetlo bile su upaljene cigarete na doku. Samo su one odavale da nekoga zaista tamo ima. I poneki šapat. Te žena koja je uz ručnu svjetiljku pokušavala nešto grilati. Približio sam joj se. I ona je imala ona pileća crijeva i nogice. Ali i još nešto. Ispalo je da su to nešto pileća jetrica te cijele pileće glave. Pokazao sam joj da mi baci na roštilj nešto jetrica i dvije glave. Naravno, za nju i ostale koji su se sada počeli skupljati oko roštilja, bila je to prava zabava. Očito ne viđaju ovdje često stranca koji naručuje ovu neobičnu hranu. U jetricama doduše nema ništa neobičnog jer ih i mi doma jedemo, ali cijele pileće glave s očima i kljunom su druga priča. Prije nego mi ih je slavodobitno uručila, umočila ih je u umak od octa i soje. Dobio sam upute:
"Jedi kožu, a zatim otvori i pojedi mozak i ostalo što je unutra."
Činilo se jednostavno. U praksi ne baš. Trebalo je žonglirati s te dvije glave na štapiću i zubima razbiti lubanju i isisati unutrašnjost. Kada sam ih napokon "sredio", oduševljenje je bilo očito.
"Može još?"
"Ne, hvala! Moram uhvatiti brod!"
S obzirom na kasne sate, prijevoz do mog smještaja postao je komplicirana stvar. Regularni brodovi su već otišli i mogao bih pričekati da se još netko pojavi pa da podijelimo troškove. No, bilo je to malo vjerovatno. Većina života na Filipinima staje u šest, a bilo je već šest i trideset. A i da uspijem uhvatiti neki brod, s druge strane, na Cabilau, bi moglo biti nezgodno jer još uvijek bih imao jedan dio za prijeći motociklom. Struje i dalje nije bilo. Po potpunom mraku bi moglo biti opasno voziti kroz Cabilao. Tajfun je napokon odredio tijek događaja. Za sedamsto pesosa, ili gotovo sto kuna, dobio sam dosad najskuplji prijevoz - unajmio sam privatnu bangku, mali ovdašnji tradicionalni izduženi, ali uzak, drveni čamac sa po svake strane letvama radi stabilnosti, kao što imaju hidroavioni, da me direktno odvede na drugu stranu otoka do plaže gdje se nalazi La Estrella Beach Resort.
"Mnoge su brodice oštećene, a tamo je jedan i potonuo.", vlasnik bangke govori mi o tajfunu koji je priča broj jedan na Boholu.
"Jel prošao?", pitam ga.
"Yes, yes! Otišao na zapad prema Tajlandu."
Bilo je nečeg posebnog u toj mojoj večernjoj vožnji na privatnoj bangki kroz filipinske otoke. Gotovo potpuni mrak pokušao je rasparati povremeni tek mladi polumjesec i zvijezde koje su se iznenada ukazali u malenom prozoru tik iznad bangke. Bio je to prvi put od dolaska na Filipine da sam uopće vidio mjesec. Mladi polumjesec jedva je osvjetljavao put i vlasnik bangke morao je povremeno osvjetliti si put i dati signalizaciju ručnom svjetiljkom. Povjetarac je šibao lice, kao i poneka slana kap koja je doletila iz mora. U daljini, na horizontu, za južnim Cebuom, opasno je sijevalo. Bilo je nečeg uzbudljivog u toj večernjoj vožnji bangkom. Toliko da sam se osjećao kao glavni lik u nekom putopisnom dokumentarcu i kao da su kamere negdje oko mene i sve to snimaju. Osjećao sam se kao da sam u cipelama Michaela Palina ili Simona Reevea. Osjećao sam da živim...
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:44 sati.