Jednom mi je netko rekao da u životu postoji ukupno 17 scenarija koji se, uz manje varijacije, ponavljaju. Ako ćemo tako, nisam uopće posebna mala pahuljica nego imam jedan sasvim običan život. Sve je nekako tipično i predvidljivo.
Moja draga 2014. je bila jedna od najodvratnijih godina ikada, tako da ovaj put neću nadobudno polagati nade u 2015.
Što se događalo? Uh, ah. Dakle počelo je malo nakon početka godine. Odjednom su se na poslu svi okomili na mene. Dvije godine sam uspješno bila nevidljivo čudo od djeteta na poslu. Radila sam u miru i tišini, nitko o meni nije znao previše, niti ja o ikome. Svi su bili i više nego zadovoljni mojim radom i tako je trebalo ostati.
I onda sam se malo previše zbližila s nekim kolegicama i jedno je vodilo drugome, a sve je skupa vodilo jednom velikom kokošinjcu. Ja sa, ruku na srce, bila idealna meta jer sam prekinula krug podmetanja, tračanja i laganja. I odjednom sam postala odgovorna za svo zlo ovog svijeta. Čula sam šeficu kako drugoj šefici objašnjava da me se, na žalost, ne može okriviti za nekakve neregularnosti iz 2009. jer tad još nisam radila u toj firmi.
Ja sam u početku reagirala pasivnom agresijom i najveće zadovoljstvo mi je bilo odbijati sve napade zlobnim sarkazmom. I onda sam digla ruke od svega. Većinu dana bih tipkala po mobitelu, kasnila bih po pola sata, odlazila pola sata ranije. Ako ništa drugo, briljirala sam na faksu jer se nisam previše iscrpljivala na poslu. Imala sam prosjek 5,0 na prvoj godini :D
I nikad prije nisam na poslu dobivala toliko pohvala za svoj rad.
Život mi se svodio na posao koji sam mrzila i faks. Odlazila bih iz kuće oko 7 i vraćala se ok 23 sata. Izgledala sam i osjećala se kao zombi.
I onda mi je istekao ugovor i postala sam nezaposlena. I odjednom sam imala 28 godina, zadnje tri godine sam radila nešto što uopće ne želim raditi i što sam pokušavala izbjeći kad sam upisala građevinu, imala sam diplomu faksa koji nikad nisam niti trebala upisati i nisam imala blage veze što i kako dalje.
Počela sam potpuno gubiti vrijeme. Sve što sam mislila da ću raditi, od gledanja filmova, pa nadalje, nisam napravila. Nisam radila ništa. I onda sam preko faksa počela pisati za jedan časopis. Prvo sam startala odlično, ali me svaka kritika uspjela potpuno obeshrabriti. Nekad su mi trebali dani da započnem opet pisati jer sam zaključila da ako mi i pisanje ne ide, što mi onda pobogu ide? Na kraju kad sam odlučila (na jedvite jade) ponašati se kao odrasla i odgovorna osoba i tražiti povratnu informaciju i ozbiljno se primiti posla bez iracionalnih strahova, časopis je prestao postojati. Ali dobila sam informaciju da sam prirodni talent.
I sada nakon ukupno 4 mjeseca bez posla, mogu birati između čak dvije firme. U kojima ne želim raditi. Jedna je potpuno ista kao i ova u kojoj sam do sada radila i znam da me posao tamo neće usrećiti. Druga je vrlo slična.
Ali... moj život stoji. Nisam se u stanju pokrenuti. Kao zaposlena osoba ću barem imati dovoljno novaca za neke stvari koje me usrećuju. Ali ne znam do kada ću ovako.
Najlakše je bilo studirati, iako sam u podsvijesti znala da to nije nešto što želim, a nakon faksa se zabiti u dosadan posao. Sve samo da ne moram razmišljati. I što sam poslije napravila? Upisala još jedan faks i upravo počinjem s još jednim poslom. Da još malo stavim život na čekanje. Jer nemam pojma što želim.
I to je vjerojatno jedan od onih 17 scenarija. Osoba na pragu tridesete koja nema blage veze čime se u životu želi baviti.
Mobbing, nezaposlenost i ogromna kriza identiteta - checked. To bi bilo to draga 2014. A sada idi u miru...
Post je objavljen 30.12.2014. u 21:09 sati.