Marketing
Zov djetinjstva
Nisam od onih što rano rane. Više volim ostati ušuškana među plahtama u toplini perja. Istinaibog sada je perje pospremljeno u ormar, a moderne deke ga jednako dobro zamjenjuju. Dakle paše mi jutro produžiti kada vani sjeverac pjeva i anđeli perje rasipaju snježno, ali jutros me zora vabila. Dozivala me bez glasa kao zov zaboravljenog vremena. Nevoljko se ipak odlučih izvući na prohladan zrak. Prvi pogled kroz prozor iako sam ga očekivala tako nježnog, nevinog, tako mekog i laganog na pogled, ostah zagledana. Ostah zagledana na žuto svjetlo razliveno preko nedirnute bjeline i učas se vratih tamo u ono moje malo selo slavonsko. Gotovo uvijek ljepota me prenese u moja prva sjećanja. U ona sjećanja kada je snijeg bio viši no što sam ja bila. U vrijeme kada su zime bile duge, hladne, beskrajno bijeli pokrivači cijelog sela. Gledajući ovo žuto jutro sjetih se jutarnje petrolejke što je titrajući bacala žuti sjaj u polutami zimskih jutara, a vatra veselo pocikivala u staroj zidanoj peći. Miris mlijeka i žuti zlatni žganci zaposjeli bi sve kutke naše seljačke kuhinje. Na banku je mjesto čekalo za nas malene jer samo bi djed ili tata izlazio ranom zorom puteljke po dvorištu pripremiti. Danas ću ja malo kasnije puteljak očistiti od mojih vrata i spojiti ga sa svim ovim puteljcima koji me okružuju u današnjem gradskom selu. Potiho pjevušim staru pjesmu koju smo pjevali u večernjim satima, kada bijah mala.
Tihe noći selo malo
nad seocem pršit stalo.
Prši snježe pahuljama
bijeli krove kolibama.
A kolibe ove male
kao da su bliže stale.
Kao da su zagrljene
das ne smrznu osamljene.
Naravno da bez fotića nemre proć. (28.12.2014.)
Post je objavljen 28.12.2014. u 10:08 sati.