Još je od antike poznata izreka da je vrhunski govornik onaj tko u malo riječi kaže puno. Međutim, postoje ljudi koji vjeruju u dijametralno suprotno - da je netko tim pametniji i "više u pravu" čim izgovori ili napiše više teksta, bez obzira na samu (be)smislenost njegovog sadržaja. Ta pojava naziva se "verbalna dijareja". Neki ovo još nazivaju i argumentum verbosium (argument rječitosti).
Sam smisao argumenta riječitosti je zapravo zbunjivanje publike velikom količinom i kompleksnošću izrečenoga (ili napisanoga) teksta, ili pak nastojanje da se potencijalnim diskutantima koji bi se išli upuštati u pobijanje izrečenoga predoči veliku količinu (često besmislenih) informacija, za čije bi analiziranje i pobijanje trebalo ekstremno mnogo vremena. Zbog toga što se malo tko, ako itko uopće, upušta u analiziranje i pobijanje verbalnih dijareja (najčešće odustanu zbog toga što pametniji popušta, op.a.), neupućena publika najčešće dobije dojam kako je onaj tko je pribjegao verbalnoj dijareji - u pravu. Iako ne mora biti. Štoviše, najčešće uopće nije!
Jedna stvar koja je zajednička svim verbalnim dijarejama jest da se rijetko kada bave konkretnim iznošenjem ili pobijanjem neke teze; verbalna dijareja po svome sadržaju, uglavnom ili logički besmislena, ili pak u najboljem slučaju, ide u pretjeranu širinu, tako da se umjesto temom najčešće bavi samim diskutantima i njihovim (često proizvoljno izmišljenim) "osobinama", ili pak načinom diskusije, gramatikom i sličnim totalno nebitnim stvarima.
Ono što je posebno fascinantno, da se nečije verbalne dijareje ponekad čak bave i samim pitanjem logike, iako su verbalne dijareje same po sebi zapravo gomila logičkih nebuloza...
Post je objavljen 22.12.2014. u 18:33 sati.