Pjenušav nemir i neki osjećaj urgentnosti prožima cijeli dan.
Ove jeseni i zime imam više živosti nego zadnjih pet kumulativno:
što znači da energetski, skoro sam se približio jednom prosječnom ljudskom biću.
***
Naišao sam slučajno danas opet na
na dragu i uhu mi ugodnu melodiju koju sam - budući da ranije nisam previše dobro poznavao izvođače - prvi put čuo možda prošle godine.
Ovaj spot uvijek malo odvuče u neko melankolno stanje,
i o njemu imam potrebu diskutirati -
ne samo zbog pred-ironičnih stihova i
naivne jugoslavenske 80's pop-rock melodije koja asocira na djetinjstvo, na nekakav svijet kojemu nazirem samo konture,
već i zbog biografije pjevača koji je poginuo netom nakon, u 24-oj godini života, vozeći se na svoj prvi veliki koncert,
ne doživjevši rasap svijeta oko sebe koju godinu kasnije,
ne doživjevši da mu um koji se zacijelo vrtio oko muzike, gitara, žena, droge i zajebancije,
premaže neki ugljeni, crni arheološki sloj koji razdvaja dvije epohe.
Svaka mlada smrt donekle potrese, a naročito artistička, naročito ona puna nekog potencijala i obećanja-
nema nekog razloga osim identifikacijskog,
i sve to skupa, te đems dinovske tlapnje, vrlo je pubescentsko i blesavo.
***
Zaključio sam da muzički, više ne priznajem niti prihvaćam kategoriju guilty pleasure.
Već neko vrijeme, otkako ne shvaćam te stvari ozbiljno, otkako ne mistificiram,
postoji samo pleasure,
bučan ili sentimentalan,
ružan ili ljepuškast,
dubok ili trivijalan,
ovakav ili onakav - sve je to isto - sve su to samo zvuci koji otpinju neke strune, neka psihološka stanja, neke
asocijacije ili emocije -
sve je to jednakovrijedno po mene kao recipijenta.
Post je objavljen 17.12.2014. u 20:11 sati.