Postoje neka jela koja su me u životu odbijala isključivo zbog svog čudnog ili meni ružnog imena. Za neka od njih mi je trebalo dosta vremena da ih uopće probam, i da me tek svojim okusom i kvalitetom privuku, osvoje, demantiraju i ukažu na moje predrasude.
Kada sam prvi put čula za jelo označeno riječju – štrukli, a izgovoreno kao - štruklji, s čuđenjem sam ga godinama zaobilazila. Ako bi se u talijanskom restoranu čitajući jelovnik slučajno sjetila kako moja postarija susjeda kaže ime jela – pizza, odugovlačeći s onim iiiiiiiiii, ja bih naručila lazanje. Ili, dugo sam odlagala da izaberem bilo šta označeno opisom – na buzaru. Na moju sreću, bile su to samo prolazne faze.
Ali, da sam umjesto imena škembići, čula na vrijeme da to jelo zovu i tripice, vjerojatno bih ga probala više od samo jednog puta u životu.
Kada bi me u djetinjstvu neke od teta ili majki mojih prijateljica upitale:
Bil malo kvrguše?,
ja bih brže bolje sa namještenim osmijehom odgovorila:
Nebi, fala… nisam gladna.
A o kljukuši da i ne govorim.
Toliko sam je se „bojala“, da čak do nedavno nisam znala, za razliku od kvrguše od koje sam bježala, ni od čega se pravi. Kako nisu bila dio majčine kuhinje, jer majke kad god mogu kuhaju ono što djeca vole, ta dva jela sam tek nedavno prvi put u životu probala.
Na telefonski nagovor prijateljice napravila sam kvrgušu. Skroz prijatno, ukusno i „bezopasno“ jelo od komada prepečene piletine zapečene u laganom tijestu u rerni, malo gušćem od onog za palačinke. Apsolutno uklopiv obrok u moj uobičajeni jelovnik, a ime je vjerojatno dobilo po kvrgama tijesta koje se pojavljuju pri pečenju uslijed neravnomjerno raspoređenih komada mesa različitih oblika.
Razmišljajući kako mi je skoro „jedan život“ trebao da pobijedim predrasudu izazvanu samo nekakvim meni nedopadljivim imenom, ružnom asocijacijom i mojim neznanjem, bacila sam se s grizodušjem na proučavanje kljukuše. I ne malo se zastidjela otkrivši da je to samo, u najvećem broju izguglanih recepata, „obična“ pita krompiruša, ali bez jufki (kora). Istih sastojaka, jednostavnija i brža za pripremu, čak i jeftinija, a jednako ukusna i hrskava kao pita koju, usput budi rečeno, obožavam.
Iza kompliciranog i „goropadnog“ imena kljukuša, pretpostavljam nastalog od riječi kljukati (nekog), krilo se meni desetljećima vrlo jednostavno, blago i lagano, lijepog izgleda i okusa jelo.
Umjesto zaključka, evo slika s portala coolinarika.net, a možda nekom i dobrodošle ideje za sutrašnji ručak:
Kvrguša
Kljukuša
Post je objavljen 17.12.2014. u 00:35 sati.