Konačno da i ja osvanem ponovno na blogu, i to s jednom supertužnom anti-utopijskom ljubavnom pričom, koja kao da je ispala Georgeu Orwellu iz torbe, kad bi George Orwell živio barem malo bliže ovim našim desetljećima i bio svjestan što ga sve čeka od davne 1984. godine.
O autoru, Garyu Shteyngartu (doista se tako piše, polomim osam prstiju preko tipkovnice dok odslovkam to nesretno prezime!), mogu reći samo to da se radi o američkom piscu koji je slavu stekao knjigom „Absurdistan“ i da je kao imigrant ruskog porijekla oženjen imigranticom korejskog porijekla (što će se pokazati važnim kasnije, kad budemo pričali o fabuli). „Supertužnu istinitu ljubavnu priču“ inače hvale svi – od Voguea do Wall Street Journala, koji tvrdi: „Konačno jedna zabavna knjiga o financijskoj krizi.“
Zamislite da je ljeto Gospodnje možda desetak godina udaljeno od ovoga – Amerika je na koljenima zbog financijske krize, blizu dužničkog ropstva koje joj nameće nemilosrdna Kina, a vrijednost svakog pojedinca mjeri se imovinom koju ima, odnosno iznosom kredita koje za svoju imovinu može dobiti. Svi su opsjednuti svojim aparatima u koje neprestano bulje (pametnim aparatima, ne?), kupujući i kupajući se u informacijama, a u međuvremenu privatno angažirane službe sigurnosti krše sva pravila o privatnosti i osobnim podacima.
Mi pratimo Lennya Abramova, 39-godišnjeg američkog imigranta iz Rusije koji se na početku radnje nalazi u Rimu, u koji je poslan od svoje kompanije, Korporacije Staatling-Wapachung, i to njezinog odjela za post-humane usluge, radi regrutacije poklonika vječnog života, odnosno vječne mladosti. Nažalost, regrutacija prolazi sa zanemarivim uspjehom, ali put nije bio sasvim uzaludan jer Lenny u Rimu upoznaje Korejku Eunice Park, desetak godina mlađu od sebe, i suludo se zaljubljuje u nju. Iako on njoj i nije baš nešto, nakon povratka u New York, Eunice se nađe gurnuta u Lennyev zagrljaj i oni započinju neobičan ples približavanja i povlačenja u kojemu se zapravo i ne zna tko biva više ranjen, a tko uspijeva profitirati od takvog odnosa.
Osobito zanimljiva ličnost sa stajališta opsjednutosti mladošću, je Lennyev šef Joshie Goldman, koji doista utjelovljuje izgarajuću strast za pomlađivanjem, čija se misija sastoji u djetinjastoj želji da što više održi mladenački izgled i mladenački način razmišljanja, smatrajući valjda da je u mladosti bit života, što se pokazuje kao potraga za besmislenim ciljem.
Roman je sastavljen od dviju naracija – jednu čine blogerski/dnevnički zapisi Lennya Abramova, koji je, kao stariji, ponešto arhaičniji u svom izričaju (što se može pripisati i tome da još uvijek čita knjige, iako knjige, kako saznajemo od nekih mlađih likova u romanu – navodno smrde), a drugu čini komunikacija Eunice Park preko Globaltina – globalne internetske komunikacijske mreže, sa svojim prijateljima i članovima svoje obitelji. Eunice je u svom izričaju pak prilično nemilosrdna i daleko površnije sagledava svijet oko sebe – konačno, prema njezinom pogledu na svijet, život se sastoji od seksa, privlačnosti, razotkrivajuće garderobe i muškaraca koje valja iskoristiti. I izgleda, dakako. No i to je samo naizgled, jer iako je Lenny posve otvoren, Eunice se također otvara, iako daleko sporije – o njoj saznajemo da su njezini obiteljski odnosi izrazito komplicirani s obzirom da je odrastala i da je ostala čvrsto vezana uz svoju patrijarhalnu obitelj, čija je glava nasilan muškarac, te da je to ostavilo posljedice i na njezinom odnosu s majkom i mlađom sestrom Sally.
Čovjeka zapravo uhvati jeza na pesimistično okruženje kakvo su neki pisci skloni ostvariti u svojim romanima, pa je i ovo dobar primjer toga u što se kao vrsta možemo pretvoriti ako ne budemo pazili s našim pametnim aparatima, našim kreditnim sposobnostima i našom besprizornom sklonošću tehnologiji.
Ako želite vidjeti kakve ljubavne priče mogu očekivati vaše potomke, ne propustite stoga pročitati „Supertužnu istinitu ljubavnu priču“.
Post je objavljen 16.12.2014. u 21:56 sati.