Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

NE POHODE ME UMRLI VIŠE

Pričali o dolasku umrlih u san nedavno u jednom društvu u kojem nisu ništa znali o mojim mrtvim i mojim snovima. Pričali su redom obične i čudne priče, iskustva, a ja se sjetih da mi već jedno vrijeme ne pohode umrli u san, ne dolaze po mene.

Dolazili mi nekad umrli u san i u stvarnost, viđao ih na različitim mjestima, osjećao i dodir nekad, samo mi jako rijetko pričali. Kažu znanstvenici da je to normalno, da je to dio žalovanja, ali pohodili me i oni koje sam jedva znao, jednoga nisam niti vidio živoga, samo ga nosio preko ograda, kroz dvorišta i šupe kada je već bio bez očiju i testisa, provlačili se s njim izvan ulica da ne postanemo kao on, jedan mi dolazio kojeg sam nosio na improviziranu skelu i tek poslije umiruće lice povezao s jednim kojega sam viđao prije često i ne znam uopće je li umro ili preživio tada, a dolazio mi, jednu staricu sam viđao koja je umrla pored druge nepokretne starice gdje su je „oni“ donijeli, a mi našli danima poslije kako leže jedna pored druge, dolazili mi i drugi, pa i onaj konj razbijene glave koji je ležao tako na cesti…

Pohodili me često u snove, dolazili u stvarnost moj otac i Janja, otac onako kako sam ga zapamtio, onako kako su mi rekli da je izgledao kada je umro, iščupanih zuba, rezanih ušiju, pretučen i izmučen i onako kako je izgledao šest godina poslije toga kada sam razgledao njegove ostatke iz jame u kojoj je zakopan s drugima, prebirao po njegovim kostima i ostatcima i utvrđivao je li to on, a Janja iz svih perioda u kojim sam je znao i onako kako je ležala zadnja četiri dana sa svim tim aparatima…

Pričali su u tom društvu o umrlima i snovima, a onda pričali o nekom poznatom koji je na silasku sa autoputa autom usmrtio čovjeka u crnom kojega nije vidio u mraku, a kažu da je često znao hodati tuda, pa su onda pričali o sportu, pa vinu, politici…

Pri kraju dugotrajne vožnje preko nekoliko država, dok sam razmišljao o tome kako me već dugo ne pohode umrli (ne znam jesu li ljuti na mene ili prave mjesta živima – u jedno doba godine skloniji sam vjerovati jedno, a u drugo doba drugo), nakon što sam umoran od duge noćne vožnje viđao crnoga psa koji pretrčava cestu, srnu, a onda shvatio da ničeg nema, na silasku s autoputa ugledah čovjeka u crnom kako trči po cesti, zaobiđoh ga i pomislih: „Pa, koliko ima takvih?“, a onda pomislih da je možda samo jedan…

Nisam pogledao u retrovizor da se uvjerim…


Post je objavljen 14.12.2014. u 07:36 sati.