Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/davorovenovosti

Marketing

Lucijina priča: Bila je rukometna reprezentativka, a sada odlazi u zatvoreni samostan karmelićanki

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, kaže 18-godišnja Lucija Tomić u razgovoru s našim novinarom Sinišom Pucićem.
“Želim se predati Bogu za cijeli život, postati potpuno jedno s Onime koji me pozvao. Želim biti sveta, živjeti u slobodi djece Božje, da dozvolim Gospodinu da se potpuno sjedini s mojom dušom, i to da Mu u svakom danu dozvolim da budem ljubljena takva kakva jesam. Želim sve činiti s ljubavlju, da poput sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, živim i budem u srcu Crkve – ljubav”, poručila je s veselim pogledom i velikim osmijehom na licu 18-godišnja Lucija Tomić iz Samobora, s kojom smo nekoliko dana prije njezina ulaska u samostan karmelićanki u gradu Talavera de la Reina blizu Madrida, proveli dragocjene trenutke u razgovoru.

Ova vesela, komunikativna, istovremeno uporna i tvrdoglava djevojka, kako kaže za sebe, poput sv. Terezije Avilske ima „odlučnu odlučnost“ u potpunom predanju svoga mladog života Bogu, do te mjere da slobodu kretanja prekrasnim samoborskim krajem, okružena roditeljima, bratom i sestrama, te prijateljima, a u budućnosti i vlastitom obitelji i djecom, zamijeni zatvorenim samostanom “bosonogih karmelićanki”. Sestre tog izrazito strogog crkvenog reda, sve vrijeme svoga života provode u siromaštvu, molitvi, kontemplaciji, postu i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez grijanja, noseći sandale na nogama, u vrlo skromnim uvjetima. S vanjskim će svijetom Lucija moći po dogovoru s prioricom kontaktirati kroz dvostruke rešetke, iznimno s obitelji putem pisama i telefona, isto kao i nekoliko godina starija Silvija Ivančić iz Crikvenice, koja je od sredine listopada u karmelićanskom samostanu u Ciudad Realu.

“Svaki čovjek čezne za Bogom, a ja sam čeznula za njim od malena. Kao dijete sam počela s majkom dolaziti na svetu misu kod franjevaca u Samoboru koju je vodio fra Nikola Vukoja. Poslije mise bih mu dolazila i ponavljala da ću biti svećenik, ali nisam pomišljala na samostan i redovnički život sve do kraja osnovne škole. Uvijek mi je bio ideal – ljubiti čovjeka i biti što je Isus bio, da potpuno Njemu dam samu sebe”, kaže Lucija, čijih je 12-13 godina života obilježio – rukomet.

A koliko je bila u tome uspješna, najbolje pokazuje nastup u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske, kao i to da je bila najmlađa u seniorskom sastavu ŽRK „Samobor“, igrajući na visokoj razini s rukometašicama starijim i do 15 godina od nje.
“Dugo vremena sam mislila da je rukomet za mene ideal, jer sam imala talent i ljubav za taj sport. Sve me to s vremenom počelo gušiti, jer sam trčala s treninga na misu. Nisam propuštala treninge, jer kad nešto volim onda sam potpuno u tome. To profesionalno okruženje sve me više gušilo. Mnogi su polagali nadu u mene, a samo sam htjela biti i ostati dijete, igrajući s Isusom, jednostavno, ljubiti ljude kroz taj sport. Bila sam uvjerena da je to moj talent koji trebam iskoristiti i unijeti Isusa u taj svijet novca i slave. Nije mi bilo najbitnije zabijati golove i da mi kliču s tribina, nego da posvjedočim da je Isus živ. Teško je reći koliko sam u tome uspjela, ali bilo je cura za koje vjerujem da ih je milosrdni Bog dotaknuo preko mene”, nastavlja Lucija, istaknuvši prvu za nju veliku životnu prekretnicu – odlazak u Međugorje s 12 godina kada je, kako kaže, mislila da će „puknuti“ .

“Prilikom jedne meditacije o Isusu kao Dobrom Pastiru koji traži svoje ovce, u meni se nešto neopisivo dogodilo, te sam u tom trenutku rekla: ‘Obećajem, ali ne znam što. Potpuno se predajem!’ Postala sam tada svjesna da je to možda stvarno poziv za samostanski život. To me plašilo, počela sam plakati, kući sam se vratila sva zbunjena. Neko vrijeme nakon toga dolazila mi je misao kako bih ja, takva kakva jesam, mogla ići u samostan, a u isto vrijeme razmišljala sam kako je to potpuno pripadati Bogu. Kad sam pogledala u svoje srce, vidjela sam veliki ocean Božje ljubavi u kojem sam pronašla mir, što me potpuno proželo. O nečem takvom je na današnjoj misi fra Pero Kinderić rekao: „Ti si nas, Bože, pozvao i naše srce čezne za Tobom, jer je potpuno Tvoje i Tebi pripada!” dodaje ova buduća karmelićanka.

Neposredno nakon toga, dogodila joj se sportska ozljeda, te su se počele slagati kockice da prestane trenirati i krene putem redovništva. Gospodin joj se postupno sve više otkrivao i u ljubavi ju vodio – kroz razne situacije, susrete, riječi, a ponajviše kroz tišinu i molitvu. Prema samoći je i ranije osjećala privlačnost. U njoj je prepoznavala put potpunog predanja, premda još nije znala što bi to konkretno značilo, sve dok joj se na Krapnju, gdje je bilo ozračje molitve, tišine i zajedništva, nije očitovao poziv za samostan Karmelićanki u Španjolskoj.
“Bilo mi je to nejasno jer sam mislila da po veseloj naravi nisam osoba za takav način redovničkog života. Ipak, što sam više odlučivala prihvatiti Božju volju, srce mi se više ispunjavalo radošću. Odluka da odem u samostan u Španjolsku potvrđivana je kroz mnogo stvari. Dugo vremena nisam ni znala tko su karmelićani i u tom sam razdoblju slučajno našla knjigu sv. Ivana od Križa „Tamna noć“ te poželjela da mi se dogodi što i njemu, za što sam gorjela, ali nisam bila znala u kojem smjeru krenuti. Kasnije sam došla još do nekih knjiga o karmelićanima, u kojima su opisani susreti s nekima od njih, među kojima i s karmelićaninom o. Draženom Marijom Vargaševićem, koji je postao i moj duhovnik. Kroz sve to u meni je rasla potreba za potpunim predanjem, što za moju dušu znači prihvaćanje križa i hoda za Isusom u posvećenom načinu života. Tako sam donijela konačnu odluku, prepoznavši da me ono što me i prije privlačilo, sam Gospodin zove živjeti u punini, i to u Zajednici mojih Sestara s kojima ću u zajedništvu postajati vođena Duhom, vječnim darom Gospodina”, rekla je Tomić.

Svjedoči kako u njezinoj obitelji od oba roditelja, dvije sestre i brata, samo mama ide redovito u crkvu. Iako su svi dobre osobe, dosad jednostavno nisu svi doživjeli susret sa živim Bogom. Kada je prvi put svojima rekla za odluku, majka je posvjedočila da je predosjećala da želi ići u samostan, ali nije pomišljala da se radi o zatvorenom redu.

“Dosta je teško to prihvatila, kao i ostatak obitelji, uvjeravajući me da se mogu kao osoba ostvariti i drugačije, bez da se ‘zatvorim’. Čekala sam da završim srednju školu i da tada odem u Španjolsku, a onda je Isus na drugačiji način ušao u našu obitelj. Roditeljima dođu teški trenutci, ali postali su blagi, a i sestre u Karmelu su molile Gospodina da oni u slobodi prihvate moj odlazak. S druge strane, najbliži prijatelji s kojima sam duhovno povezana, s radošću su reagirali, jer je to moj put”, kaže Lucija.
Na novom životnom početku, čeka je, kako je rekla, 19 pravih Božjih prijateljica iz Španjolske, Poljske i Meksika, u rasponu od 20 do 92 godine života, koje rastu u zajedništvu i među kojima nema svjetovne ispraznosti i nepotrebnih stvari. Sve je kod njih u Bogu i za Boga, bez obzira što su i one grešne osobe. Njihov međusobni odnos, poštovanje, način slušanja i slavljenje mise, odudara od onoga što se može vidjeti u ovom svijetu.

“Mogu reći, baš su „lude“ za Bogom, jer su posvećene potpunoj Božjoj ljubavi. S jezikom ne bih trebala imati problema, jer sam pohađala tečaj španjolskog, a i sestre su jako dobre slušateljice, pa i kada ne znam neku riječ na španjolskom, znaju što želim reći osluškujući moje srce, rekla je Tomić.

Mladima koji razmišljaju o redovničkom ili svećeničkom pozivu savjetuje da se unatoč strahu i bezbroj pitanja u ovom trenutku zaustave i u tišini uđu u dubinu svoje duše gdje mogu osluškivati ono što im Bog poručuje. Slatkoća Božjeg poziva je puno veća od naših svjetovnih ciljeva. U tome je važno zagledati se u Isusa Krista, vidjeti ga u svakom čovjeku i svakoj situaciji u životu, kako bi On mogao postati jedini cilj.

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i za mene začuđujućom jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, zaključuje Lucija, koju preporučujemo u molitve.



Kako izgleda dan u samostanu
Dan u Karmelu u Talaveri de la Reina počinje već oko 6 s jutarnjom molitvom Časoslova, nakon čega se sat vremena u šutnji moli i razmatraju svetopisamski tekstovi. Potom slijedi sveta misa a ostatak dana sestre provode u tišini i molitvi. Međusobno razgovaraju samo dva puta dnevno, a s majkom poglavaricom uvijek kad postoji potreba. Sve ostalo je šutnja i molitva, kako bi se mogle sabrati i čuti Božji glas. Najveći dio svog vremena mole se za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća. Za vrijeme rada, neke sestre su zauzete u kuhinji, neke u vrtu, dok neke s puno ljubavi izrađuju škapulare ili pak hostije.

Sestra Edita mi je rekla: ‘Spali’ sve što te odvlači od Boga
Prilikom nedavnog posjeta karmelićanskom samostanu Sv. Josipa u Avili u Španjolskoj, Lucija je imala polusatni susret s tri Splićanke: sestrom Editom Marijom od Križa, poznatom bivšom glumicom Editom Majić, koja je prije deset godina ušla u ovaj samostan, a u tome su je kasnije slijedile i dvije rođene sestre Mihaela i Gabriela Mladineo.

Post je objavljen 14.12.2014. u 00:16 sati.