Marketing
SLIKA U KARIGI
ZADOVOLJSTVO NAM JE POZVATI VAS NA OTVORENJE IZLOŽBE
“SLIKA U KARIGI”
STUDIO VALERIA - Medulin, Centar 194
u petak, 5.prosinca 2014. u 19.00 sati
Radujemo se Vašem dolasku.
Studio Valeria
Mili Theo,
oprosti. Nema više nikoga tko bi mi želio pozirati. Ne postoji osoba spremna da za mene bude nepomična nekoliko sati. Nijedan prijatelj iz gostionice (strahovito sam im dosadio, podsmijevaju mi se već, osjetim), nijedna žena koja me voli toliko da bi pristala na ovjekovječivanje. Samo vreli, kričavi krajolik, bolno rumeni cvjetovi i nešto jadnog namještaja koji si mi kupio u selu. Znam da ćeš i ovaj put biti razočaran i zabrinut zbog mazarija koje niko ne želi kupiti. Oprosti. Kada bih barem naslikao rumeno i oblo tijelo neke seljančice i po narudžbi onda dodao krila.
Rumeno i oblo tijelo neke seljančice ušlo je u moju sobu. Ugodno iznenađenje, svakako. U prostor usmrđen bojama i terpentinom, miris otežalog polena unijela je mesareva kći, koju otac šalje po narudžbu. Rekao sam joj da sjedne.
Sjela je na stolicu koju sam upravo slikao. Nisam joj zamjerio. Golemi bokovi su se prelijevali preko rubova stolice, širokim leđima potpuno je zaklonila naslon. Njena kosa, ugrijana podnevnom jarom unijela je u sobu boju suncokreta. Te oči htio sam naslikati zelenosivom bojom mlade masline.
Usne su joj bile kao dvije kriške sočne naranče, a jezik se pomaljao lijeno i vlažio ih dugo i polako. Pitao sam se što bi rekla kada bih umrljanim prstima prepriječio curke slankastog znoja koji su nestajali među njenim toplim dojkama, ili kada bih u vrelu školjku svojih usta usisao njenu prkosno napučenu donju usnu. Htio sam oskrvnuti njenu jedrinu, zasjeći, zagristi u to meso, liznuti njenu zdravu, gustu krv. Nisam je smio uplašiti. Stišavao sam plimu koja me je iznutra razbijala.
Upijao sam njene boje, nepomičan, pamtio taj sklad. Po prvi put htio sam naslikati savršeni red.
Razodijevao sam je, nepomičan, dešifrirao punoću njenih udova skrivenih čistim i grubim platnom.
Dosađivala se. Htjela je poći i nisam je smio zaustavljati.
Pratio sam je pogledom dok se udaljavala. Da sam se samo smio pokrenuti, stigao bih je, čini se jednim skokom, oborio lukavstvom, iako se činila krupnijom i jačom od mene. Kao bog, iz savane bih nam stvarao svijet, a onda bismo tisuću i prvog dana ležeći u izgaženoj, žutoj travi, počinuli.
Vratio sam se svojoj slici. Djevojčino odsustvo na njoj bilo je nepodnošljivo. Sve je trebalo raditi nanovo.
Stolica je u stotinama žutih tonova morala sačuvati svaki njen pramen. Plavi rub oko stolice- neka je od mogućih nijansi njenog dječjeg pogleda. Zemljani pod- boje su debelih obraza preplanulih od rada u polju. Tanke vlati duhana zamotane u čisti papir točno su na mjestu na kojem su se do prije koji tren spajala njena vlažna bedra. Pored njih, tamna i bliska, uvijena za ugodan susret s dlanom i usnama-lula za kojom umoran žudim. Moja svijest se muti, a slika izranja kako kakav san. Naslikao sam mesarevu kćer.
Ipak mi se posrećilo, Theo. Šaljem ti ovaj akt, iako sumnjam da ćeš razumjeti. Ispričat ću ti nekad čaroliju njegovog nastanka. Već slutim da si razočaran i zbunjen. Pitaš se što ja, zaboga, mislim... Zar bi to itko želio kupiti? Jalovu sliku, na kojoj nema ništa drugo do žute, neugledne stolice, starinske lule i suvišnog i neuvjerljivog, bijelog smotka duhana. Oprosti mi, Theo, grješnome. Jednom ću ti, valjda, imati snage objasniti.
Do skorog viđenja,
Tvoj umorni brat Vincent
Post je objavljen 11.12.2014. u 11:24 sati.