Doista čini mi se katkad - jer, ljudske su energije oko mene na radnom mjestu nenormalno amfetamirane u ovo doba -
čini mi se negdje oko 11 ili 14 sati svakog dana da ću pregoriti kao sijalica, da će ostati samo čizme, s
pougljenjelim, uzdimljenim svršetkom - zbog čega naš mentalitet ne poznaje adekvatno upravljanje potencijalima, zbog čega je sve uvijek ishitreno, tinejdžerski nesigurno,
sumanuta gašnja sitnih požara, nestrateško plaženje, napregnuto
glumatanje multitaskinga u kojemu ni jedan task nije posve jasan i bjelodan?, je li to zbog toga što u zadnjih hiljadu godina nismo upravljali ničim osim dnevnim jelovnikom za zastupnike krvavog sabora u Križevcima, ja uistinu ne znam, ali
ovo je podneblje prenapučeno mahnitim obezglavljenim muhama, poslovno, državnički pa i privatno-intimno,
djevičasta podstrana mog karaktera žudi za strategijom i direktnim odlučivanjem,
za fašistoidnom usmjerenošću, za
popisom prioriteta koji se poštuje.
Ne valja ni kad se naglo opuste mišići i sinapse poslije 16h, taman na klizavoj cesti krcatoj crvenim štop-svjetlima, iza klatarenja brisača, ususret
tami,
truljavom prosinačkom vlažnom mraku koji čak ni pošteno ne sjenča s obzora,
nego natapa moj svod odasvud
***
Čitam letimično jednu otanju autobiografiju nekog pilota RAF-a koji je mlad poginuo '43. netom što ju je ispisao (u idiosinkratičnom prijevodu P. Raosa), i iznova se divim jezgrovitosti i
smislenosti putanje kad je čovjek suočen - ne, prinukan na - dualizam
crnog i bijelog.
Oduvijek sam želio provozati Spitfire, još otkako sam u djetinjstvu proučavao crteže u tvrdo ukoričenom strip-albumu "Bitka za Britaniju".
***
Pomalo odbrojavam dane do Božića, jer - što bih drugo odbrojavao?
***
nekoliko sati kasnije,
slažući suhi veš
počelo me kopkati što kod