Obrva podignuta u znak pitanja. Nikad ne govoriš puno. Znam da ti pod crnom košuljom udara malo jače srce. To sam kasnije osjetila dok si me držao. Meni se također vrtjelo u glavi.
Ne pitaj od čega. Chloe. Previše sam ga stavila. Crna kožna sjedišta u koja tako lako utoneš.
Ne pitaj na koga sam mislila. Brujanje motora koje je ustvari skoro bešumno. Ne pitam gdje idemo. Tvoj ukus je previše fin. Uglađen si i dobar. Odvela bih te kući. Da te pokažem mami i da kažem da si moj. Možda ako te zavolim. Jednom. Nekad.
- Da li ćemo piti večeras? Pitam te, a ti okrećeš lice od ceste i dižeš obrvu. - Jesi li ti dobro večeras? - pitaš. - Zaista ne znam. Ne slušam dalje tvoje izlaganje teorije o štetnosti alkohola. Cigareta i nespavanja. Bar večeras ne prosmatraj me kao svog pacijenta.
Puštaš neku laganu baladu i šutiš. Kilometar, dva, tri. Ne obraćam pažnju. Moje misli više nisu posvećene tebi.
Kasno je. Stan je ugodno topao. Tuširam se.
Zidovi .
Chloe me i dalje tjera na blago teturanje.
Provjeravam mail.
Odgovaram.
I spavam snom pravednika.
Post je objavljen 02.12.2014. u 01:24 sati.