Mislim da moram pisati o njemu. Zaslužio je puno više od jednog posta na blogu ali.....toliko smijem.
Ušao je u moj život samo tako,nit se najavio,nit prije pokucao ili pozvonio...samo je ušetao. Prekrasan topli osmijeh,divne smeđe iskrene oke,mašuči rukama ko da tjera sve oko sebe. I da....tjerao je,nije želio nikakve kontakte dok nije ugledao mene. Mislim da smo isti tren ,nesvjesno bili zaljubljeni.Toliko da se ubrzo vidjelo iz aviona. Ležali smo na travi,ljubili se po klupicama,parkovima,haustorima.......ma di god smo stigli :-). Plesali na kiši,valjali se po snijegu. Bili smo djeca nad djecom.....veseli,razigrani,sretni
Ali kako to već biva život učini svoje. Ukrademo mi još neki trenutak za sebe ali sada sve što je bilo naše on daje drugoj. Sve što smo bili MI sada su oni. Još ponekad vidim onaj stari sjaj u njegovim očima,ponekad mi se nasmiješi onim svojim neodoljivim osmjehom,ponekad me treba.
A ja? Ja se osjećam još zaljubljenije. Ja ga volim najviše,ja ga trebam! Ali naučila sam se živjeti sa tim "ponekad".
Samo da znate...on je moj Anđeo, moja Smisao života,moja Snaga. I rijetko,vrlo rijetko se sretnu tako dva bića koja se nadopunjavaju.
Ovo je samo mali post posvećen Njemu. Zaslužio je puno više ali...sad mi jako fali!
Post je objavljen 28.11.2014. u 21:04 sati.