Nakon napetog i uspjenjenog radnog dana, koji završava dolaskom kući pod okriljem mrkle noći i noćnim pregladnjelim hrmbanjem ručka,
razmišljam kako je krajnje vrijeme da se napravi taj idući civilizacijski korak naprijed i
avangardno krene u redefiniranje vrijednosti ljudskog rada.
Da se - kao što se u XIX. stoljeću smanjio na 8 sati - u doglednoj budućnosti radni dan smanji za još koji sat,
na možda 6 ili 5.
Tako su nam obećavali u futurističkim projekcijama!
I onda se kroz maglovitu maglu prisjetim da su u mutnim danima djetinjstva ljudi radili i subotama, a djeca - pa i ja - imala subotnju nastavu, doduše skraćenu,
i sad razbijam glavu pokušavajući se prisjetiti
kada je to konačno dokinuto.
Poznih osamdesetih?
Hm.
Post je objavljen 26.11.2014. u 17:38 sati.