Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/paterluka

Marketing

Ehej gdi su oni dani sad...

Image and video hosting by TinyPic
'Ti i tvoj Kman' (priča o Kmanu kasnih sedamdesetih napisana iz pera jedne tadašnje tinajđerice)
Život na Kmanu obilježio je život svih onih koji su, unatoč tome što drugi mislili, imali tu sreću da makar kratko, tu žive.
Ja sam na Kman doselila negdje 1973. godine kad mi je bilo malo manje od 12 godina. Dobili smo neki mali stan u novoj zgradi, gdje su stanove uglavnom dobili radnici splitskog škvera i oni kojima su kuće rušene zbog izgradnje stadiona na Poljudu. Nova zgrada, novi kvart i novo društvo. Prve prijateljice koje sam upoznala i s kojima sam provodila vrijeme igrajući na laštik, graničara ili onu „neka puca“, bile su Silvana i Ana koju smo zvali Ana četiri pištolja. Bilo je tu i mlađe i starije djece, često smo se igrali ispred zgrade i pazili da nas koji susjed ne prolije vodom jer smo bili bučni u vrijeme kućnog reda.
U to vrijeme na Kmanu još nije bila izgrađena osnovna škola pa je dio nas djece išao u školu Đordano Borovčić Kurir na Plokitama, dio u Bratstva i jedinstva na Bolu, a dio u Zlate Šegvić na Manušu. Đordano je bio najbliži pa je bilo normalno da me mater upravo tu upiše u šesti razred, a za doći do škole trebalo mi je otprilike desetak minuta uzbrdice od ulice Oko Kmana preko Puta i Vrha Kmana, ali često smo znali mijenjati put kako bi vidjeli onog tko nam se u to vrijeme sviđao pa bi put znao biti i duži.
Mi „gradska dica“ kako smo sebe u to vrijeme nazivali, često smo se znali potajno izrugivati djeci iz okolnih obiteljskih kuća, kojih je na Kmanu bilo u popriličnom broju. Smišljali smo viceve na njihov račun i mislili kako smo nešto bolji od njih jer živimo u stambenim zgradama, Bože koje zablude. Pri tome smo, naravno, uvijek zaboravljali da je i naše porijeklo bilo uglavnom iz Imotskog, Vrgorca, Muća, Ogorja, Neorića i drugih mjesta Dalmatinske Zagore, a da su naši roditelji bili siromašniji od njihovih jer oni su kuće sagradili, a mi smo dobivali društvene stanove.
Ali, malo odrastaš pa se i mijenjaš. Tako se i naše društvo brzo, iz mjeseca u mjesec, počelo mijenjati i proširivati pa sam se tako često družila i s Mlađom, Vanjom, Crnim (kojega sam čak nazivala i bratom), Hajdom, Tihanom, Bratecom, Zvjezdanom i mnogima kojih se sada ne mogu prisjetiti. Prve ženske sukobe zbog simpatija prema njima izazivali su Viki i Đika, prvi je svirao gitaru, a drugi je izgledao nedodirljiv i samim tim zanimljiv.
Veliki park ispred moje zgrade bio je idealan za svakojake igre i igrice, a glavno mjesto okupljanja bile su nam velike skale koje su spajale dvije zgrade, male skale ispred moga prozora i veliki kamen sa čempresom, zaštitni znak ovog dijela Kmana.
I ona, prije spominjana mladež iz privatnih kuća, kao i nekolicina njih iz susjednih stambenih zgrada: Slavko, Luka, Mare, Moca, Trišnja, Bokan, Neno, Milena, Strmo i drugi, spojili su svoja društva s našim. S nekima sam se družila više, s nekima manje, ali sve u svemu bila je to zanimljiva ekipa kojoj su se često pridruživali i oni mlađi, poput moje sestre Irene, Manuele, Marsela.
I dalje smo igrali na graničara, muški na balun, „grupa traži grupu“, ispunjavali leksikone i stvarali prve priče jedni o drugima.
Inače Kman je bio u principu jedno veliko selo, svatko je znao svakoga, ćakule su bile normalne uz jutarnje kave, a ni mi mlađi nismo bili pošteđeni ogovaranja i etiketiranja. Čim bi te vidjeli na ulici znali bi reći:“Uvik su vanka, niko o njima ne vodi računa, kada uče, rano su počeli…“, ali znali smo se nositi s tim.
Negdje na početku mog polaska u srednju školu, na Kman je počela dolaziti i ekipa iz Doma na Brdima i Doma u Sućurcu, a kako je podosta tih mladića-dječaka bilo simpatično i osim toga frajeri sa „sumnjivom prošlošću“ , normalno je bilo da se većina ženskog roda iz našeg društva okrene prema njima. Iz tog doba mnoge od mojih tadašnjih prijateljica, zasigurno su zapamtile svoje prve ljubavi i poljupce. Naše veliko društvo zbog dolaska novih frajera privremeno se raspalo i trebalo nam je neko vrijeme da ponovno počnemo na neki način funkcionirati.
Mojoj sam jadnoj materi tada zadavala glavobolje zbog pokojeg „picanog“ sata, asa iz kemije i ćakula susjeda. Da nisam bila naopaka, jesam, ali rekla bi moja baba, mladost-ludost i pubertet je teška bolest.
S vremenom društvo se je skoro u potpunosti promijenilo, a nas nekoliko koji se nismo dali udružili smo se s ekipom sa srednjeg i gornjeg Kmana te s onima iz kmanskih nebodera. Bilo je tu zanimljivih lica: Marko, Zita, Šugi, Jure, Čelan, Mešini, Ago, Mike, Goca, Micika, Snježa, Bleki, Taja, Mile, Tone, Bosna, Peška, Nada, Vesna, Jadranka…..
Prostor gdje smo se do tada okupljali bio nam je premalen, pa smo se prebacili ispred susjedne zgrade koju smo zvali „pandurska“ zbog broja tadašnjih milicajaca koji su u njoj živjeli, u kojoj su bile prostorije mjesne zajednice i centar Kmana.
Bilo je tu i lijepih uspomena, prva fronta u kojoj smo pokazivali umijeće plesa, prve vožnje motora sastavljenih uglavnom u kućnoj radinosti, nogometnih turnira, ali nažalost bilo je tu i prvih alkoholnih trenutaka, eksperimentiranja s drogom, priča o tome koji je dućan večer prije platio… Bilo nas je mnogo i bilo je normalno da bude svega i svačega, a zbog ponašanja pojedinaca bili smo na lošem glasu, kao kvart problema, pa mi i danas moj muž zna reći: „neš ti tvoga Kmana“.
A taj moj Kman i naše društvo koje se lagano raspadalo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, zbog različitih životnih putova, ipak je na neki način odredio sve naše živote. Nažalost, poneki iz tog velikog društva više nisu među živima, neki pune novinske stupce u crnoj kronici, neki prema očekivanjima žive normalan život, a neki su, na moje zadovoljstvo, u tom životu i uspjeli. Pa se ponekad uhvatim kako pričam o Moci doktoru, Luki pateru, Slavku direktoru, visokom vojnom časniku Crnom, Feralovcu Viktoru i da ih sve ponaosob ne nabrajam. U prisjećanju na sve te zanimljive ljude često mi pomaže i Marko, osoba za koju su me vezivale čudne spone, čime je u mom životu ostavio dubok trag, s kojim se i danas povremeno čujem putem telefona i koji me često podsjeti na to što je bila mladost.
Prije desetak godina posao me doveo ponovno na Kman i susrela sam pojedince iz te velike ekipe. Fizički promijenjeni, ali većina s istim onim žarom u srcu. I prisjetili smo se nekih gluposti koje ću napisati posebno. A današnja djeca na Kmanu – i slična nama i različita, posebno što se tiče načina okupljanja. U onim godina nitko više ne sjedi po zidićima, ne igraju velike nogometne turnire, ne idu zajedno na more, ne gledaju film po nekoliko puta. Svako vrijeme nosi svoje, ali ljepota zajedništva svakim danom postaje sve veća nepoznanica.
Za razliku od mladih s kontinenta, mi smo imali tu privilegiju da nam je more bilo na dohvat ruke pa smo u njemu mogli dugo vremena uživati. Naša sezona kupanja počinjala bi već u svibnju kada je u školama bilo vrijeme stalnih ispitivanja pa je veća uživancija bila vrtjeti se po Bačvicama nego u razredima.
Na Bačvice se u vrijeme ljetnih praznika, dolazilo uglavnom u jutarnjim satima, a kući bi se vraćali negdje oko 2 i po poslijepodne na specifičan način, vlakom koji je vozio do Perkovića i prolazio kroz Kopilicu. Kopilica je bila stanica nakon Glavnog kolodvora do koje kondukter ne bi niti krenuo naplaćivati karte, iako bi znali od njega bježati po vlaku. Ponekad se znalo dogoditi da se vlak u Kopilici ne bi zaustavio već samo usporio pa bi bili primorani na iskakanje, što smo s vremenom usavršili.
Ako ne bi stigli na taj vlak, kući se išlo pješke, a kad se sjetim tog puta, preko Blatina po suncu, odmah me obliju graške znoja.
Sjećam se muškog dijela ekipe, koji su na Bačvicama izvodili vratolomije, igrali picigin i karte, ali i ponašanja mene i mojih prijateljica koje smo nastojale na svaki način izbjeći poglede kritike, srameći se onoga što nam je podarila majka priroda.
Ponekad bi se s pjeskovitih Bača preselili do Željezničara, a nekoliko puta završili smo i na „petoj kavali“ poviše Dalmacijavina. E ta peta kavala, strme stijene poprilično iznad morske površine, prvi su put u meni probudile istinski strah. Skočiti s pete kavale mogli su samo oni najhrabriji, a među njima, jer su im letovi bili savršeni, najviše sam zapamtila Dragana i Juru. I neke cure odvažile su se na to, a koliko se sjećam bile su to Mike i Milena, dok smo mi druge uglavnom komentirale njihove skokove. Bilo je tu i nezgodnih situacija, ali na sreću svi smo epizode pete kavale uspješno privodili kraju.
Bačvice su bile idealne i za večernje okupljanje, ali kmanska ekipa više je voljela svoj kvart pa se na Bače rijetko kada odlazilo u kasnim satima.
Tesla, Travolta i balun
Ako bi se ipak odlučili maknuti s Kmana, a da to nije bilo kupanje, bio je to najčešće odlazak u kino, na nogometnu utakmicu ili navijati za Dalvina na Gripama.
Najbolje kino u ono vrijeme bilo je kino Tesla iako je bilo u najgorem izdanju, a tamo smo tako često odgledali neke glupe filmove na jutarnjoj matineji umjesto da budemo na nastavi.
Na matineji u Tesli moglo se je čak i pušiti pa se ponekad ekran nije vidio od dima. Matineja je bila idealna i za dodire ruku i slučajne zagrljaje u mraku kino dvorane, a zanimljivo je i to da se zbog nedostatka druge zabave neki film pogledao i dva puta.
Ali najveći rekord po tome koliko se neki film odgledao puta, postavio je ženski dio ekipe gledajući Brilijantin u Centrala, desetak puta za redom. Očarane Travoltom zapamtile smo i sve stihove pjesama, ali i većinu dijaloga, a garderoba nam je slijedećih mjesec dana bila u stilu Olivije Newton John.
Koliko pamtim skoro svi u društvu navijali su za Hajduka, samo je Marko bio veliki Dinamovac. U ono vrijeme još je u funkciji bio stadion kod Plinare, a mi bi se najčešće gurali na sjever zajedno s vojnicima koji su tako kratili nedjeljna popodneva.
Posebna priča bio je i odlazak na Gripe one godine kada je Dalvin ušao u prvu ligu. Iako smo svi navijali za Jugoplastiku, samo Marko, opet različit, za Zadar, nikako ne mogu dokučiti što nam je Dalvin značio. Ali poslije njegovih utakmica grla bi nam popucala, a bilo je i svakakvih dogodovština i na tribinama stare dvorane i na putu kući.
Fronta – centar svijeta
Prostorije mjesne zajednice u ono smo vrijeme nazivali frontama, a skoro svaki kvart imao je svoju frontu. Sve važnije stvari, nama mladima, od jeseni do proljeća uglavnom su se odvijale u i oko fronte.
U frontama smo organizirali prve plesove, a za uspješnu večer dovoljan je bio gramofon i nekoliko ploča ili kasetofon, onaj ili ona tko te je zanimao i malo smisla za ritam. Plesalo se na sve moguće načine pa se i sada s osmijehom sjetim Vesninog stila plesanja i naše zajedničke koreografije, koju smo na temu iz Groznice subotnje večeri, danima pripremali kod Tanje. Nama djevojkama, ove su plesne večeri značile puno više nego muškom dijelu, jer bi se cijeli tjedan nadale makar jednom sentišu s posebnom osobom. Ali naše je muškarce ponekad teško bilo natjerati na ples, njima je glavna zanimacija bilo stajanje po strani i komentiranje.
U našu frontu dolazili su mladi iz drugih kvartova, a i mi smo znali otići na Sućidar, Plokite i Brda, čisto za promjenu ambijenta.
Frontama su uglavnom upravljali društveno aktivni stariji stanovnici kvartova, a kako bi mlade privukli „da se ispravno druže“, obogaćivali su ih i nekim drugim sadržajima. Tako je u našoj fronti bio kutak za šah, a jedno vrijeme postavljen je i stol za stolni tenis te montirana streljana. I stvarno smo dosta vremena provodili u njoj. Marko me prisjetio epizode sa Tonom, kojemu je nakon frentavanja od kuće, fronta neko vrijeme bila drugi dom. Imao je ključeve ulaznih vrata, a u goste su mu često dolazili Trišnja, Luka i Slavko. Sjetili smo se i politički problematične situacije u kojoj je glavnu ulogu odigrao Bosna i političke knjige, a i panike kada je netko provalio u prostorije, vodio ljubav na zastavama Jugoslavije i ostavio tragove. Zbog tog slučaja tadašnji kmanski političari čak su pozvali ondašnju miliciju koja je dobro ispitala muški dio ekipe.
Bez iznenađenja do podobnosti
Vezano uz frontu i političko djelovanje bile su i nezaboravne vježbe Ništa nas ne smije iznenaditi odnosno NNNI, vježbe za dokazivanje spremnosti na „odbranu od agresora“ u kojima smo sudjelovali i mi. Razapinjanje vojničkih šatora, uloge kurira, pucanje iz zračnih pušaka i cjelodnevno glupiranje na livadi ispred fronte bili su nam glavni zadaci. Još kad bi roditelji dobili direktivu da nas tih dana ne prate, gdje nam je bio kraj.
Ovo sudjelovanje na akciji NNNI pokazalo se čak korisnim nekoliko godina kasnije kada mi je za zapošljavanje trebala nekakva potvrda o društvenoj podobnosti. Jednog sam se trenutka našla u neobranom grožđu, ali sam ipak otišla na Kman od predsjednika omladine uščićariti koju dobru riječ. I čovjek nađe u papirima da sam sudjelovala u akcijama i napiše mi da sam bila kurir i sve zadatke obavila odlično. Ta mi potvrda i danas dođe pod ruku, a moji mladi ukućani ne vjeruju svojim očima.
Veliki malonogometni turniri
Vodili su nas naši kvartovski rukovodioci i na neke izlete, a ostao mi je u sjećanju onaj u Strumicu preko Vrlike. Pjevali smo tada u autobusu: „u tunelu usred mraka sija boca od konjaka“ i dobili jezikovu juhu.
Organizirali su ponekad oni za nas i malonogometne turnire, ali smo ih češće mi sami organizirali. Broj prijavljenih ekipa uvijek je bio veliki, dolazili su tu momci iz grada, sa Brda, Kacunara i drugih kvartova, a samo naše društvo imalo ih je nekoliko ekipa složenih po tko zna kojem principu. Ako me pamćenje dobro služi ekipe su izgledale nekako ovako: u jednoj ekipi bili su braća Mešini, Ago i Vladova, u drugoj ekipi bili su Marko, Dragan, Micika i ponekad Tone, u trećoj Dama, Jure, Čelan, Vaso, u četvrtoj Trišnja, Luka, Slavko, Strmo, u petoj Mišo, Hajda, Crni, Mlađo, dok su oni iz nebodera imali svoje ekipe, a imena pod kojima su igrali ni onda nisam uspijevala zapamtiti, a kamoli danas.
Ipak su najbolju, najdužu i najposjećeniju utakmicu na svim kmanskim turnirima odigrale žene. Nekome je jednom prilikom palo na pamet da prije finalne utakmice na turniru, cure odigraju jednu između sebe i to s četiri igračice po ekipi u polju i jednom na golu. Nije nas trebalo puno nagovarati i poslije kratkog vijećanja odlučile smo da će nam za sastavljanje ekipe granica biti fronta. Za ekipu zapadno od fronte tako su igrale Milena, Mike, Zita, Irena i Buba, a zamjene su im bile Cvija, Snježa i Taja. Za ekipu Istoka igrale smo ja, Svjetlana, Nina, Vanja, Mare, a za zamjenu smo imale Nenu i pomladak Irenu i Manuelu. Bilo je vatreno, a pobjedu je ipak odnijela ekipa Istoka jer je Svjetlana bila maher, a nešto korpulentnijoj Mari teško su mogli dati gol. I moram napomenuti da je utakmica trajala beskrajno dugo jer je sudac, Tone, zbog svojih osjećaja prema Ziti, stalno ostavljao Zapadu mogućnost da preokrenu rezultat u svoju korist. Poslije te utakmice ekipi Istoka stigao je poziv iz ženskog nogometnog kluba da se uključe u njihove treninge, a samo smo ja i Svjetlana pristale na tu avanturu u svijetu nogometa. (Preuzeto od: https://www.facebook.com/permalink.php?id=199364520115300&story_fbid=693611140690633)
Image and video hosting by TinyPic


Post je objavljen 26.11.2014. u 17:05 sati.